Turska vlast zagovara političko preuređenje BiH, naročito bošnjačko-hrvatske Federacije, u liberalnu građansku državu u kojoj bi vladala građanska većina, koja bi se odmah pokazala kao jasna bošnjačka većina, piše Jutarnji list.

Prije više od godinu dana u Zagrebu je obilježena stota godišnjica Islamske zajednice u Hrvatskoj. Na proslavi 27. aprila 2016. najveća je zvijezda bio predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan. Uz bok mu je stajao njegov glavni "balkanski vazal", bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, čiji je otac Alija, prema predaji, ostavio na samrti BiH u amanet Erdoganu lično.

Iz istupa hrvatskih političara i medijskih izvještaja o tom događaju nije se moglo doznati zašto je zapravo Erdogan bio na toj proslavi. Ko ga je uopće pozvao i zašto je to učinio? Je li bio pozvan kao neformalni vođa svih muslimana na svijetu ili makar Evrope, kako voli zamišljati samog sebe? Kakve on ima veze s hrvatskim muslimanima? I šta predsjednici nominalno sekularnih država Turske i BiH imaju s muslimanskom zajednicom u Hrvatskoj koja nije samo bošnjačka i turska, nego i albanska, romska, arapska?

Prema popisu stanovništva 2011., u Hrvatskoj je živjelo više Albanaca i Roma uzetih zajedno (34.488), nego Bošnjaka (31.479), a Arapa je bilo desetak puta više nego Turaka (367).

Nema, čini se, dvojbe o tome da je turski predsjednik pozvan na proslavu kao nasljednik političkih praočeva ovdašnjih muslimana. Islamska zajednica u Hrvatskoj nastala je doseljavanjem muslimana iz BiH nakon što je tu zemlju zauzela Austro-Ugarska 1878., a gdje se formirala tokom višestoljetne vladavine Osmanskog carstva kao islamske despocije koja je sistemski islamizirala domaće stanovništvo.

Dok je 1468., pet godina nakon pada pod osmansku vlast, u BiH bilo oko 99 posto kršćanskih i jedan posto muslimanskih domaćinstava, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće muslimani su činili apsolutnu većinu stanovnika Bosne i relativnu većinu Hercegovine. Početkom 21. stoljeća postali su apsolutna većina stanovnika cijele BiH.

Nema, čini se, dvojbe ni o tome da je predsjednik Turske pozvan kao velik i ugledan državnik. Erdogan nije, doduše, tada još tako očito radikalizirao svoju politiku i retoriku kao poslije, ali sve je vodilo u tom smjeru.

Otkad je došao na vlast, sve se jače profilirao kao autokratski vladar koji je ograničavao i ukidao politička prava i slobode ljudi, suspendirao slobodu medija i vladavinu prava, poricao prava etničkih manjina, ukidao sekularne tekovine, te islamizirao državu i društvo. Kurdima, najbrojnijoj etničkoj manjini, turske su vlasti decenijama poricale etnički identitet, nazivajući ih “planinskim” i “istočnim” Turcima. Kada se to pokazalo nesvrhovitim, podijelile su ih na lojalne građane i teroriste, primjenjujući grube oblike državnog terorizma kako bi uništile “teroriste”, a zapravo politički, kulturno i ekonomski devastirale kurdsku zajednicu.

Uporedo sa sve represivnijom unutrašnjom politikom, koja je nakon neuspjelog državnog udara 2016. poprimila zastrašujuće razmjere, Erdogan je vodio sve agresivniju vanjsku politiku.

Strateški definiravši Tursku kao balkansku, bliskoistočnu, mediteransku, evropsku i azijsku državu, pokazao je ambiciju da igra važnu, a ponegdje i glavnu ulogu u tim dijelovima svijeta.

- Želimo biti prisutni svuda i bit ćemo prisutni svuda, sviđalo se to drugima ili ne - kazao je idejni tvorac neosmanske vanjske politike Turske Ahmet Davutoglu.

Budući da su procesi u svim tim dijelovima svijeta krenuli nepoželjnim tokom za Tursku, Erdogan se sve više profilirao kao “nasilnik s Bospora” koji državu iznutra pretvara u predsjedničku autokraciju, a u vanjskoj politici promoviše nekakav “protivkršćanski džihad” na čijem se udaru našla cijela Evropa.

Tokom kampanje za referendum 2017., kojim je parlamentarna republika zamijenjena predsjedničkom autokracijom, demokratske zapadnoevropske zemlje u kojima živi više miliona turskih useljenika - Nizozemsku, Njemačku, Belgiju, Austriju i druge - opetovano je nazivao fašističkim državama koje deprivilegiraju i teroriziraju Turke koji žive u njima samo zato što su muslimani.

Optužio je cijeli Zapad da vodi kršćanski rat protiv muslimana i Turske kao muslimanske države. Nasuprot tome, Tursku prikazuje kao uzornu multikonfesionalnu i multietničku državu - kakvo je, navodno, bilo i Osmansko carstvo iz kojeg je nastala - u kojem vjerske i etničke manjine imaju sva prava i slobode.

Erdogan se tako pokazao kao islamistički i nacionalistički mitoman koji se, kao i svi mitomani, ne susteže ni od najgorih krivotvorenja historije.

Dva najmasovnija i najstrašnija primjera pokolja i progona kršćana u 20. stoljeću dogodila su se upravo u Turskoj, piše Jutarnji list.

Premda je bilo na samrti, Osmansko carstvo smoglo je snage da 1915., usred Prvog svjetskog rata u kojem se svrstalo na stranu poraženih Sila osovine, izvrši strašan genocid u kojem je pobijeno milion do milion i pol armenskih kršćana, neutvrđen broj bio je prognan iz zemlje i neznan broj prisiljen da prijeđe na islam.

Osumnjičeni da nisu odani državi u kojoj žive, Armenci su se našli u žrvnju turske politike koja je htjela vjerski i nacionalno homogenizirati državu ili ono što je ostalo od nje nakon gubitka teritorija Osmanskog carstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Vlast je ukinula miletski sistem kao oblik kakve-takve zaštite nemuslimanskih manjina - neki oblik “vjerskog aparthejda” u kojem su živjeli kao građani drugog reda - te ih izložila potpunoj samovolji središnje i lokalnih vlasti.

Ideolozi i organizatori genocida zaposjeli su ministarstva koja su upravljala vojskom, policijom i žandarmerijom kao glavnim izvršiteljima masovnih zločina. U masama su probudili ukorijenjene predrasude prema nemuslimanskim i neturskim manjinama te promovirali uvjerenja da su Turci ekonomski i politički robovi u vlastitoj državi.

Yusuf Akçura, jedan od glavnih nacionalističkih ideologa, ustvrdio je da se “buržoazija u 19. stoljeću sastojala od Židova, Grka, Armenaca, sve neturskih neautohtonih elemenata, istinskih činovnika i agenata zapadnog kapitalizma, i od Levantinaca kojima je nemoguće otkriti podrijetlo ili nacionalnost”. U genocidu su učestvovali i muslimani iz drugih etničkih grupa, ponajprije Kurdi, Čečeni i Čerkezi.

Nije dugo prošlo od toga strašnog zločina koji politički teoretičari nazivaju “pokoljem koji je promijenio značenje pokolja”, kada se nakon trogodišnjeg grčko-turskog rata 1919-1922. Turska odlučila riješiti i grčkih kršćana. U najmasovnijoj prisilnoj razmjeni stanovništva u savremenoj historiji - koju je međunarodna zajednica ovjerila Konvencijom u Lausanni 1923., kad je ona već bila poodmakla - iz Turske je 1923-1924. transferirano više od milion Grka, koji su nazivani “turskim državljanima grkopravoslavne vjere” i “anatolijskim kršćanima”, a primljeno oko 350.000 Turaka transferiranih iz Grčke.

U osvetničkom pohodu pobjedničke turske vojske spaljen je i razrušen stari kozmopolitski grad Smirna, u kojem su više od 60 posto stanovnika činili Grci, Židovi, Armenci i pripadnici ostalih nemuslimanskih zajednica. Iz pepela Smirne nikao je Izmir koji je, eto, očuvao nešto dobre historijske tradicije pa je na referendumu većinom glasao protiv Erdoganove suspenzije parlamentarne republike.

Inače, o tragediji Smirne kod nas se može čuti samo iz sapuničarskih proizvoda turske industrije zabave protkanih političkom propagandom - kakva je serija “Ranjena ljubav”, koju je nedavno emitirao RTL, valjda zato što u njoj glume Halit Ergenc i Berguzar Korel koji su toj kući donijeli mnogo popularnosti, a time i novca u “Šeherezadi” - koje danonoćno vrte hrvatske televizije, naročito programski kulturno bezobzirna pa i besramna Nova TV.

Inače, ako se radnja turskih sapunica ne zbiva u Istanbulu (Konstantinopolu), neobično se često događa na historijsko krajnje značajnim mjestima, kao što je pokrajina Hatay, nekoć sirijska Aleksandreta, s glavnim gradom Antakyjom (Antiohijom), ili u nekoć većinskim grčkim, armenskim i kurdskim gradovima Izmiru, Adani, Vanu i drugdje.

Serije su prožete reminiscencijama o turskoj historiji tih mjesta, ali nema ni naznaka tome da su u njima nekoć živjeli neki drugi ljudi. Naprimjer, Adana je nekoć bila većinski armenski grad koji je 1909. bio poprište predgenocidnog pokolja Armenaca u kojem je ubijeno oko 25.000 ljudi.

Velike prisilne razmjene stanovništva 1923-1924. privremeno je bilo pošteđeno samo oko 150.000 Grka u Istanbulu i na strateški smještenim otocima Imbrosu i Tenedosu, s kojih se kontrolirao tjesnac Dardaneli. No, u vrijeme kiparske krize šezdesetih godina iz Istanbula su se morali iseliti gotovo svi preostali Grci, a na dvama otocima, koji su preimenovani u Gökceadu i Bozcaadu, zatvorene su škole na grčkom jeziku i ukinuta prava grčkoj manjini, koja se potom raselila diljem svijeta. Sporazum iz Lausanne, kojim su se riješili grčkih kršćana, i danas se slavi kao najveća diplomatska pobjeda u historiji Turske.

Uslijedio je obračun s kiparskim Grcima, premda se od odgovornosti za sukob na Kipru nipošto ne mogu isključiti otočni Grci i Grčka. Kiparski Grci suodgovorni su za izbijanje političke krize 1963. jer je njihov predsjednik, nadbiskup Makarios III, u svojih “13 tačaka” jednostrano suspendirao Ustav, koji su Kipru nametnuli Britanci i koji je snažno politički povlašćivao tursku manjinu koja je činila oko 18 posto stanovnika.

Kiparski Turci odgovorili su bojkotom institucija, građanskim ratom, secesijom i formiranjem Turske Republike Sjeverni Kipar - de facto države koja opstoji decenijama zahvaljujući političkom priznanju i ekonomskoj pomoći Turske. Opravdavajući se time da spašava sunarodnjake, turska je vojska 1974. izvršila invaziju na Kipar i ostala na otoku do dana današnjeg. Nije samo branila kiparske Turke i održavala na životu njihovu paradržavu, nego je provodila kolonijalizaciju Kipra, to jest naseljavala Turke iz Anatolije i drugih dijelova zemlje, ali i iz Bugarske, na otok. Tako se sistemski mijenjao etnički sastav otoka pa se od početnih 18 posto udio Turaka u kiparskom stanovništvu povećao, kako se procjenjuje, na oko 25 posto. Da bi se mirno reintegrirali u jedinstvenu državu, Turska traži da Kipar bude konfederacija ili makar jaka federacija.

Prije nekoliko dana glavni sekretar UN-a objavio je da su opet propali pregovori o ponovnom ujedinjenju Kipra, među ostalim zato što Turci ne pristaju na povlačenje regularne vojske Republike Turske s Kipra, što se kolonizirani Turci ne žele iseliti s otoka i što turska manjina zahtijeva velika kolektivna institucionalna prava i povlastice u političkom sistemu. Traži i više od onoga što se u političkoj teoriji pripisuje ortodoksnoj konsocijaciji. U kiparskoj ortodoksnoj konsocijaciji prije raspada države ustavno je zabranjeno bilo da u izborima turskog potpredsjednika države i turskih članova parlamenta sudjeluju Grci, a Turcima ne pada na pamet da bi i u potencijalnoj budućoj ujedinjenoj kiparskoj državi moglo biti drugačije. Nasuprot tome, Turskoj je normalno to što je bošnjačka većina dva puta izabrala hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a pripravna je to učiniti opet.

Turska vlast zagovara, naime, političko preuređenje BiH, naročito bošnjačko-hrvatske Federacije, u liberalnu građansku državu u kojoj neće biti institucionalizirana kolektivna politička prava pojedinih nacionalnih zajednica. Vladala bi građanska većina, koja bi se odmah pokazala kao jasna bošnjačka većina, pa bi Hrvati ostali slabo zaštićena manjina kojoj bi praktično ostala vlast ili uprava u općinama gdje čini većinu. Ponašanje turske vlasti nije samo nenačelno i bezobrazno ima li se na umu ono što istovremeno zahtijeva za tursku manjinu na Kipru - koja je dospjela na helenski Kipar s bajunetama osmanske vojske - nego je i opasno jer izražava strateške ciljeve vanjske politike koja želi obnoviti kulturnu i političku hegemoniju Turske na prostorima bivšeg Osmanskog carstva na Balkanu. Pritom se najviše oslanja na Bošnjake i bošnjačku političku dinastiju Izetbegović koja je uspostavila nekakav pseudovazalni odnos s nasljednicima osmanskih vladara BiH.

Jesu li 2016. sve to na umu imali najviši hrvatski dužnosnici - od predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović, preko politički potpuno nepismenog premijera Tihomira Oreškovića, do vođe HDZ-a Tomislava Karamarka - koji su razdragano pozdravljali “prijatelja Erdogana” u Zagrebu? Imaju li to na umu danas kada, u povodu obilježavanja godišnjice gušenja državnog udara, ambasadorica Turske u Zagrebu javno tvrdi da Hrvatska u svemu podržava Tursku? No, umjesto demokratski nevjerodostojne Turske, tu će koncepciju političkog preuređenja BiH gurati Njemačka, koja nakon izlaska Velike Britanije postaje jedina stvarna politička vladarica Evropske unije, sa svojom vlastohlepnom kancelarkom koja je, kako su nas javno uvjeravali, politička pa i lična prijateljica HDZ-ovih premijera, od Sanadera do Plenkovića.

Briga Njemačku i njenu kancelarku za posljedice izvana nametnute politike otprilike polovici stanovnika BiH koje će, u to uopće ne treba sumnjati, biti dalekosežne i pogubne. Nije zaludu puk davno sažeo svoje životno iskustvo u izreku: čuvaj nas, Bože, prijatelja, neprijatelja ćemo se čuvati sami, zaključuje Jutarnji list.