PRENOSIMO

Ivanišević: Dok je banjalučki četnik početnik otkrivao spomen-ploču masovnom ubici, neko drugi je postavio spomen-ploču koja RH identificira s okotom protuha i razbojnika

Da nije tako, Draško Stanivuković, mulac koji se može živo sjećati samo vlastitih pubertetskih prišteva, ne bi pred spomen-pločom masovnog ubojice držao sat povijesti i palamudio o slavnoj prošlosti

Slobodna Dalmacija

Draško Stanivuković otkrio ploču

Foto: Agencije


Premda ga obje strane, i srpska i hrvatska, vole predstavljati kao zaslijepljenog fanatika (prvima je to, naravno, super, drugima je to, još naravnije, grozno), teško je s punim pouzdanjem reći što je major Milan Tepić zaista bio,piše Ivica Ivanišević za Slobodnu Dalmaciju.

Znamo li što je učinio, lako ga je zamisliti kao ostrašćenog manijaka koji ne žali ni vlastitog života da bi pokosio što više neprijateljskih vojnika.

A opet, možda je taj 34-godišnjak bio naprosto jadnik koji se slomio pod teretom preuzete odgovornosti (kojoj nije bio dorastao) i povijesnog trenutka (koji nije razumio).

Ta dvojba može, međutim, mučiti samo njegove najbliže. Mi koji ga nismo poznavali, možemo ga pamtiti samo na jedan način: kao masovnog ubojicu koji je u smrt odveo dvadesetak mladih ljudi, pripadnika Zbora narodne garde, ali i regruta JNA, dakle, djece koja su mu bila povjerena.

"Narodni heroj"

Kad takvom čovjeku neki grad iskaže zahvalnost i poštovanje podizanjem spomen-ploče, logično je očekivati da će to uzrujati hrvatske vlasti i da će poneka naša institucija reagirati prosvjednim priopćenjem. No, veliko je pitanje kakvoga smisla ima pisati takve izjave. Tim više što banjalučki slučaj koncelebracije masovnog ubojice nije prvi takav.

Prije nego što se tamošnji gradonačelnik Draško Stanivuković, inače autentični četnik početnik (rođen 1993.), odlučio nakloniti Tepiću, to su prije njega učinili mnogi drugi.

Sve je počelo još 1991. godine kad je proglašen Narodnim herojem Jugoslavije. Njegovo ime danas nose ulice u Beogradu, Nišu, Bačkoj Palanci, Beški, Inđiji, Kuli, Leskovcu, Novom Sadu, Odžacima, Pirotu, Smederevu, Somboru, Sremskoj Mitrovici, Temerinu, Velikoj Plani, Vršcu, Zrenjaninu, Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu, Tesliću i Bosanskoj Gradišci.

Njegovo ime nosi i vojarna u Jakovu kod Beograda, a Republika Srpska po njemu je nazvala orden za posebne zasluge u ratu. Konačno, Tepiću u čast podignut je 2017. godine i spomenik u Beogradu.

Kad ispod svega podvučemo crta, ispada kako je službeni Zagreb dvadesetak puta do sada mogao s puno ozbiljnih razloga odaslati oštre prosvjedne note na odgovorne adrese u Srbiji i njezinoj satelitskoj paradržavi u BiH. Ne znam, možda i jest, no s notama ili bez njih, ništa se ionako ne bi promijenilo.

Sve te morbidne počasti iskazane Milanu Tepiću samo potvrđuju odavno znanu neporecivu istinu, da su oba društva, i ono u Srbiji i ono u njezinoj bosanskoj filijali, temeljito zatrovana i ukopana u priglupe mitove o srpskom mučeništvu.

I nije stvar u tome da se društvena klima nije bitno promijenila od devedesetih do danas. Jer jest, ali na gore. Da nije tako, Draško Stanivuković, mulac koji se može živo sjećati samo vlastitih pubertetskih prišteva, ne bi pred spomen-pločom masovnog ubojice držao sat povijesti i palamudio o slavnoj prošlosti.

Taj tako mladi, a već onečovječeni čovjek ne bi izrastao u uvjerenog četnika da je odgajan u pitomom društvenom ambijentu.

A zašto je ne skinu?

On, međutim, jedva da je imao izbora. Službena politika, škola, mediji, konačno i obitelj, formatirali su ga tako da se danas klanja masovnim ubojicama i šovinističkim manijacima. I nema te prosvjedne note koja bi išta mogla promijeniti u njegovoj nepropusnoj, blindiranoj tintari, tvrđoj od Bradleyeva oklopa.

Zanimljivo je, međutim, da naše visoke institucije, ni jedna jedina u dugome nizu prevažnih ustanova, nisu našle za shodno namrčiti koji prosvjedni redak zbog spomen-ploče podignute ne u susjednoj državi, nad kojom naši takozvani organi nemaju nikakvih ingerencija, nego doma, ovdje, kod nas, u slikovitoj Vrlici.

Podsjećam, ako ikoga treba podsjetiti, tamo je osvanula kamena četvorina s isklesanim natpisom u kojemu velikim slovima lijepo stoji da su 1992. godine lokalni branitelji "PRISEGNULI NA VJERNOST NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ“.

Netko je, dakle, Republiku Hrvatsku izjednačio s geopolitičkim okotom protuha i razbojnika. I što se potom dogodilo? Očekivano ništa. Rijetki mediji to su s indignacijom zabilježili, i na tome je stalo. Ni premijer Plenković, ni ministar Medved nisu ni riječi zucnuli o tome skandalu, a kamoli tek da su sjeli pisati prosvjedna priopćenja.

Ruku na srce, to bilo prilično bedasto. Onaj tko drži uzde vlasti ne mora se zamarati smišljanjem dramatičnih objava, jer tu sramnu ploču može lako skinuti, a njezine sastavljače i postavljače primjereno sankcionirati. No, taj film mi nećemo gledati.

Razlog? Ista ona famozna društvena klima koja je, kako smo vidjeli, u Srbiji i Republici Srpskoj očajna, ali koja, bogami, ni kod nas nije puno bolja.

NA VRH

Podijeli članak na