Doktor Luis M. Profesta radi na Hitnoj u bolnici Sent Vinsent u Indianapolisu. Na Linkedinu je objasnio zašto najprije ode na Facebook svojih preminulih pacijenata, pa tek onda javi porodicama da je njihov član umro.
Post je naslovio "Pogledat ću vaš Facebook profil prije nego što vašoj majci kažem da ste preminuli" i privukao je na hiljade pregleda i komentara.
- To me na neki način održava čovjekom. Vidite, ja ću im promijeniti život, vašim roditeljima. Više nikad neće biti isti, više nikad neće biti sretni. Upravo sada, da budem iskren, vi ste samo bezimeno tijelo koje nalikuje hrpi mokrih novina koje smo lupali, u njega zabadali igle, ubacivali cjevčice u očajničkom nastojanju da vas spasimo. Nema tu emocija, nema života, ničega što mi može reći da ste nekad imali snove i želje. Njima dugujem da nešto naučim o vama prije nego što im se obratim. Jer upravo tada, tada sam samo bijesan na vas zbog toga što ste si napravili i što ćete napraviti njima. Ne znam ništa o vama. Dugujem vašoj mami da zavirim unutar vašeg nekad živućeg svijeta - objašnjava u svom postu dr. Profesta.
On je kazao kako je ljut na svoje pacijente.
- Možda ste slali poruku umjesto da ste pazili na cestu, ili ste bili pijani za volanom umjesto da ste pozvali taksi. Možda ste prvi put šmrkali heroin ili druge droge, ili ste popili tablete za smirenje uz alkohol na studentskoj zabavi. Možda ste samo vozili bicikl bez kacige ili ste zanemarili roditeljsko upozorenje da se ne družite "s tim prijateljem". Možda niste pazili kad ste došli do znaka Stop. Možda ste samo odustali. Možda je bilo vaše vrijeme, no vrlo vjerovatno, nije - opisuje Profesta svoja promišljanja.
Nastavio je s objašnjenjem kako zatim odlazi na društvene mreže tražeći Facebook stranicu svog preminulog pacijenta.
- Zato uzimam izblijedjelu fotografiju s vaše vozačke, uzimam svoj pametni telefon, otvaram Facebook i tražim vaše ime. Vjerovatno imamo nekog zajedničkog prijatelja. Poznajem jako puno ljudi. Vidim da nosite istu ogrlicu i naušnice koje su sad na pultu s uzorcima, istu kapu ili jaknu koju smo razrezali makazama, tkaninu natopljenu krvlju. Izgleda da ste je nosili na koncertu grupe U2. Čuo sam da je bio dobar koncert. Vidim vaš osmijeh, kakav bi trebao biti, boju očiju ispunjenih životom, vaš boravak na plaži, puhanje svjećica, Božić kod bake. O, imate maltezera.
Vidim kako stojite uz mamu i tatu kraj table s imenom vašeg koledža. Odlično, sada tačno znam kako izgledaju dok ću ulaziti u sobu. To mi olakšava, to je jedno pitanje manje koje moram postaviti. U neku ruku, vi ste sretni što to ne morate vidjeti. Tata vrišti vaše ime, mama čupa kosu i baca se na pod kako bi se ondje sklupčala s rukom preko glave, kao da se štiti od nekog nevidljivog udarca. Provjeravam vaš Facebook prije nego što im kažem da ste mrtvi kako bih se podsjetio da govorim o nekome koga vole, o čovjeku ili ženi. Time utišavam glas u mojoj glavi koji sada vrišti na vas i urla: Gade, kako si im to mogao učiniti, ljudima koje bi trebao voljeti - zaključio je dr. Profesta.
