Stari zanati, od kojih se nekad fino živjelo, danas polako odlaze u prošlost u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i u Tuzli. U gradu soli već sad nema kazandžija, stolara, tašnara. Žali nam se jedan Tuzlak da je šivaću mašinu na popravku morao voziti u Kalesiju jer u gradu nije mogao pronaći majstora.  

Nabavka materijala

Da se od zanata teško može živjeti, potvrdio nam je Nedim Pašalić, rodom iz Bijeljine, koji već 15 godina u Tuzli drži obućarsku radnju. Zanat je naslijedio od oca.

- Da mi nije dvoje djece koji me finansijski pomažu, ne bih mogao živjeti od ovog posla. Dok platim kiriju za radnju, ostane mi vrlo malo. Sve zanate u ovoj državi uništila je loša politika. Krojači i obućari su veoma malo plaćeni, pa današnja omladina ne želi raditi ove poslove – kazao nam je Pašalić.

Još jedan problem s kojim se suočavaju obućari je taj što nemaju odakle nabavljati materijal za rad. Tako obućari iz Tuzle moraju materijal kupovati u Doboju i Sarajevu.

- Nemamo dovoljno rajsferšlusa, đonova, pa ni pravog ljepila. Država, nažalost, nema interes da prerađuje sirovu kožu. Nekoliko izvoznika izvozi kožu i onda uvoze cipele sumnjivog kvaliteta.

Behka Ahmetović vlasnica je krojačke radnje. Kaže da je konkurencija gotove garderobe velika i da se puno radi. Posao nije dovoljno plaćen pa radi sama jer ne može priuštiti radnika.

– Već pet godina radim kao samostalni krojač i smatram da je prije bilo bolje. Uvijek se preživljavalo, to je sitan posao, ali sve zavisi kako ko živi i kakvi su čiji prohtjevi - kaže Ahmetović. 

Pašalić podsjeća da je BiH prije rata proizvodila dnevno najmanje 100.000 pari obuće, a danas je na tržištu kineska roba, nekvalitetna konkurencija koju nije moguće pobijediti.

 – Ljudi za dvadeset maraka kupe cipele i ne isplati im se dati 15 KM za popravak. No te cipele su otrov, hemijski tretirane, ali građani se opet zeznu i kupe. Kroz ovaj posao vidi se raslojavanje stanovništva. Ko plati cipele 150 maraka, on će njih i popraviti, a ko kupi jeftine, naravno, da neće - kaže Pašalić.

Rudnik zlata

Staklorezac iz Tuzle kazao nam je da je taj zanat nekad bio pravi rudnik zlata, a danas se može samo životariti.

- Radim već petnaestak godina ovaj posao, volim to što radim, ali situacija je teška. Trenutno samo dva stakloresca rade u Tuzli – kaže.