Godina se crno završila i u Gradačcu. Šestog decembra je preselio kapetan Osman-beg Gradaščević. Došlo je to iznenada, mada se znalo da poboljeva. Jesenas je izgledalo da se čak oporavio i da će sobom voditi buljuke na srpske ustanike. Stalno je bio na nogama, sav predan pripremama. Naredio je da mu se popišu odabrani muškarci, vični bespoštednoj borbi, ljudi kojima u cijelosti vjeruje. Njih je, uz to, izveo i na vojne vježbe, koje su trajale danima.
Najavljena borba
Radio je to s osjećajem sigurnosti i s uvjerenjem da ovaj put neće zalud ratovati, da će mu vlastiti doprinos borbi biti veći nego ikad te da će bošnjački buljuci najzad dohakati srpskom ustanku. Zbog njega ni Bosna svih ovih devet godina nije mirna. To dugo vrijeme trošeno je na jalove, neorganizovane pokušaje Visoke Porte da umiri Beogradski pašaluk, no mlitave neodgovorne pripreme su bošnjačke vojnike više ponižavale nego uzdizale. Ljutila ga je ta opća slabost i vrijeđala mu ponos. Sultanove namjesnike u Bosni to nije moralo puno da dotiče, jer su se smjenjivali ostavljajući obavezu borbe onom iza sebe, ali njega jeste, jer drugog vatana nije imao i jer je ratovao njegov narod.
Ponos mu se pojavom bolesti počeo tanjiti. Bolest i starost, udruženi, ne daju čovjeku puno izgleda u naporu da ostvari još koji cilj. Osjećaj malodušnosti je prvi nagovještaj čovjekovog kraja i on se klonio razmišljanja o tome. „Allahu moj“, molio je u sebi, „ako me kaniš uzeti, uzmi me s konja a ne s dušeka”.
Najavljena borba mu je bila prilika da provjeri svoju snagu, da obnovi svoju umješnost u komandovanju, svoj osoben način borbe. Htio je pred ajanima i vojskom potvrditi svoj ugled i osnažiti svoje ime. Tvrdo je vjerovao da je to najbolje učiniti kroz borbu.
„Ne treba ti to“, rekao mu je sin Murat-beg, „imaš mene, Osmana, Muharema... nas koji ćemo tvoje nastaviti. Nikada se nije osjetilo da je neki Gradaščević stao, pa neće ni sad“. „Ja i nisam stao“, uzvratio je, „niti ću kad stati. Stajanje nije u našoj krvi“. „Bezbeli“, dodao je mladić, „nu svakome nekad dođe kraj. Stati ne znači i predati se. Zašto ovaj put, aba, ne bi izostao od borbe? Neka ona prođe bez tebe“. „A šta je to nego predaja, priznavanje nemoći? Ti ašićare, sine Murate, više ne vjeruješ u moje sposobnosti“.
Posljednje naređenje
„One su smanjene, aba, dobro smanjene“. Kapetana je ova riječ posjekla kao oštrica sablje. Krv mu je planula, digao je glas: „Prosudit ćemo to! Odmah, sutra. Tamo na terenu, na meraji. Hoću da vas sve trojicu vidim na golim konjima: tebe, Osmana, Muharema... Hoću mušku provjeru, hoću muško nadmetanje. Svaki od nas će, jašući u galopu, sa zemlje zgrabiti žaku s teretom od četrdeset pet oka; s njom na konju preskočiti hendek širok deset koraka“... „Nu, aba, ti...“ „Bez pogovora!“ prekinuo ga je otac. „Ni jedne riječi! To je naređenje!“
Jedino ga on nije izvršio, nije bio kader. Pojahao je dobro, brzo poput vjetra. U datom trenutku se savio s konja, uspješno dohvatio vreću i podigao je, ali je u skoku preko kanala izgubio ravnotežu, ispustio dizgin, i strmoglavio se. Gdje je pao, tu je i ostao. Nepomičan.
