Publika u Bosni i Hercegovini pamti je po liku fatalne Keti iz popularne serije “Srećni ljudi”, a ostvarila je i niz drugih filmskih te pozorišnih uloga. Glumica i književnica Ivana Mihić (48) kćerka je poznatih roditelja - čuvene glumice Vere Čukić i reditelja Gordana Mihića, po čemu je šira javnost više poznaje.

Ovih dana piše svoj četvrti roman, a za “Dnevni avaz” govorila je o trenutnom angažmanu, odnosu s roditeljima, a prisjetila se i svojih početaka, koji je vezuju za Sarajevo.

- Trenutno pišem svoj četvrti roman. Ovo zimsko, hladno vrijeme koristim kako bih se maksimalno koncentrirala na pisanje – kaže Mihić.

Kultni projekti

Pamte Vas uglavnom po ulozi u popularnoj seriji “Srećni ljudi”.

- Seriju “Srećni ljudi” radila sam s radošću, a lik Keti donio mi je brojnu publiku. Imala sam sreću da radim s vrhom našeg glumišta, što mi je davalo poseban impuls tokom rada. Mnogih od tih glumaca, nažalost, nema više među živima, a trudim se da uspomene na njih sačuvam kao veliku dragocjenost.

Osim ove serije, odigrali ste zapaženu ulogu i u seriji “Gore-dole”. U njoj ste rame uz rame igrali i sa majkom Verom.

- Serija “Gore-dole” imala je visoke umjetničke kvalitete dramskog dokumenta o teškom vremenu sredine i krajem devedesetih godina, kada su se, nakon strahota ratnih sukoba na ovim prostorima, rušile vrijednosti građanskog društva, kada se moral prečesto survavao, a zaboravljale su se osnovne valjanosti života. Mislim o tim nekadašnjim istinskim velikanima, razmišljam o tome koliko su bili talentirani, obrazovani, studiozni... a koliko se danas sve češće olako prilazi poslu, koliko se često velikima proglašavaju oni maleni, a kultnim projektima oni nebitni i površni.

Ipak, prve glumačke korake napravili ste u Sarajevu.

- Tokom studiranja dobila sam ponudu da snimam seriju "Sarajevske priče", koja je, zapravo, bila moja prva profesionalna uloga na televiziji. Bila sam presretna zbog ukazane šanse, jer sam znala koliko je moja majka bila zadovoljna radeći u BiH serije “Porobčije” i “Kože”. Seriju je vrsno režirao Faruk Sokolović, a producent je bio sjajni glumac Bora Todorović, koji me je i predložio Faruku za ulogu Đane nakon gledanja jedne moje ispitne predstave.

U ovoj seriji ste igrali sa Mirom Furlan, Borom Todorovićem...

- Da. Oca mi je igrao čudesni Dragan Jovičić, kojeg mnogo pozdravljam. Nažalost, s ovog velikog spiska glumaca u “Sarajevskim pričama” mnogih više nema među živima. Oni su iza sebe ostavili neizbrisiv trag. Žao mi je što se ova serija ne reprizira u Srbiji, gdje se možda samo jednom emitirala, i to odmah po premijeri u BiH. No, srećem ljude koji je se sjećaju i priželjkuju da je ponovo gledaju.

Koliko Vam pomaže, a koliko odmaže to što ste kćerka poznatih roditelja?

- Katkad je pomagalo, katkad odmagalo. Mojim roditeljima su njihovi talenti u krvi, a njihova krv je i moja krv. Hvala im što su mi bar djelić svojih snažnih darovitosti prenijeli putem gena.

Mnogi su Vam sigurno kazali da neizmjerno i fizički podsjećate na svoju majku Veru. Kakav je, inače, Vaš odnos, savjetuje li Vas majka?

- Mi smo i porodica, i saradnici, i glumačke kolegice, i najbolji prijatelji... Veoma smo vezane i mnogo se volimo i poštujemo. Vera je izuzetno profesionalna i požrtvovana kolegica, što sam sigurna da će svako ko je s njom radio, i potvrditi.

Zajedničke uloge

Možete li se prisjetiti nekih zajedničkih uloga?

- Dosta smo radile zajedno, na televiziji, filmu i u pozorištu. Na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu u “Masci” Miloša Crnjanskog igrali smo uloge koje su suprotstavljene jedna drugoj. Imale smo velike dramske scene sukoba između glavnog lika Generalice Ade, koju je igrala Vera, i Mimi, koju sam ja tumačila. Sjećam se koliko se publika unosila u sukob Ade i Mimi te da su ponekad oni koji su znali da smo privatno majka i kćerka, glasno negodovali kako smijem tako da vičem na majku. Sjećam se da je to veoma zabavljalo naše kolege. Igrale smo zajedno i u filmu “Srećna porodica”, i to baš majku i kćerku. Igrale smo i u seriji “Moj rođak sa sela”, ali tu nismo imale nijednu zajedničku scenu.

Osim glumom, vrlo uspješno se bavite i spisateljskim radom. O čemu, inače, pišete?

- Objavljena su mi tri romana “Moj jedini život”, “Led” i “HeadHunters”, jedna zbirka eseja i priča “Jednostavni ljudi”, kao i knjiga za djecu u dramskoj formi “Moj drug Ispodkrevetni Mrak”, koju sam napisala kao koautor sa mojom majkom. Na poseban način uživam dok pišem, jer mogu da maštom stvaram čitave svjetove, da gradim likove, njihove živote i sudbine.

Otuđenje i usamljenost

- U svojim romanima se bavim temama otuđenja, globalne usamljenosti, ali i snažne potrebe i potrage za ljubavlju. Inspiraciju pronalazim svakodnevno posmatrajući i osluškujući ljude – kaže Mihić.

Magija prirode

- U prirodi provodim svaki slobodan trenutak. Ponekad sam i 20 sati dnevno na zraku, jer mi se čini kao da ću nešto bitno propustiti ukoliko uđem u kuću. Ah, ta magija prirode... - govori Ivana.