- Sarajevo je specifično, kao što nas i zovu - mali Jerusalem. Rođen sam ovdje i odrastao sam tu. Želio bih da nešto što sam ja napravio i ostane u mom rodnom gradu – govori Moreno de Bartoli (Bartolli, 43) na početku razgovora za „Dnevni avaz“. 

Vrhunski bh. kuhar obišao je mnoge zemlje, gdje se školovao i specijalizirao za čokolatera, ali i za majstora sladoleda, a našu ekipu ugostio je u objektu u centru Sarajeva koji trenutno vodi.

Ipak, u svim državama bivše Jugoslavije ostat će upamćen po glumačkoj roli dječaka Malika iz filma „Otac na službenom putu“.

Susret sa Sidranom

Dječak rumenih, bucmastih obraza osvojio je sve simpatije publike, kao i glumaca Mikija Manojlovića, Mirjane Karanović, Mustafe Nadarevića, Mire Furlan, Emira Hadžihafizbegovića...

Film je rađen prema tekstu jednog od najboljih bh. pisaca Abdulaha Sidrana, dok je režiju potpisao Emir Kusturica.

Moreno se i danas sjeća kako je postao dio kultnog kinematografskog ostvarenja koji je svoju premijeru imalo prije 33 godine. A ko ga se ne bi sjećao, posebno jer se i danas u svakodnevnom životu mogu čuti neke filmske replike. A rečenicu „Malik, Malik na go... si nalik“ i djeca i stariji danas često ponavljaju.

Tada nije bilo kastinga, već je ekipa filma došla u Morenovu školu „Silvije Stahimir Kranjčević“ i odabrala ga za glavnu ulogu. A Moreno se snašao bolje nego što su svi možda i očekivali.

- Cijeli taj period mi izmami osmijeh na lice. Jedan lijep dio mog života kojeg ću se uvijek sjećati. Naravno, bilo je i teških situacija, ali sve u svemu, uvijek se rado sjećam toga – govori Debartoli.

Na pitanje je li bilo ljubomore od kod druge djece i prijatelja, Debartoli kaže:

- Mislim da nije. Tada je bilo drugo vrijeme. Nije se toliko davala pažnja tome što je neko glumio u nekom filmu. Sigurno ste čuli i priče kada veliki muzičari dođu u Sarajevu i raja kaže: „Eno onog...“ i svako nastavlja za svojim poslom. Ali danas to bi bilo nešto o čemu bi svi pričali. Ne bih volio da se to desi danas, u svakom slučaju.

Publika i mediji ga ne zaboravljaju, ali Moreno ističe da mu ne dosadi da ga pitaju za Malika.

- Jednostavno sam to prihvatio tako. I dan-danas kada na ulici neko kaže Malik, ja se okrenem. To je dio mog života – govori Moreno kroz smijeh.

O saradnji s nekim od najvećih glumačkih imena s naših prostora ima samo riječi hvale, iako je imao samo sedam godina kada ih je upoznao.

- Već duže vrijeme se ne čujemo, jer, jednostavno, kako sam dugo živio vani, a posljednjih godina stalno sam na putu... Jednostavno, ti kontakti se izgube – govori Debartoli.

- To je bilo prije nekih osam godina kada sam se vratio u Sarajevo. Jednostavno je bio u šoku. Poslije toga smo se još nekoliko puta vidjeli. Ali Avdo je Avdo, hodajuća enciklopedija. Drago mi je vidjeti ga svaki put i uvijek se pozdravimo i popričamo... – kaže Debartoli. 

Blistava budućnost 

Mnogi su Debartolija smatrali jugoslavenskim filmskim čudom i predviđali mu blistavu glumačku budućnost i karijeru. Međutim, srce i razum odveli su ga na drugu stranu, prema kuhinji i slasticama. 

- O glumi sam razmišljao, ali jednostavno sam ovo što radim danas više volio i otišao sam u tom pravcu. Nisam ni pokušao baviti se glumom. Više volim svakodnevno gledati ono što sam stvorio nego da se na taj proizvod čeka jako dugo – kazao je Debartoli bez trunke žaljenja. 

U rodnom gradu bio je do 1992. godine, a početkom agresije na BiH odlazi u Izrael. Tamo je završio kulinarsku akademiju, a potom i akademiju za slastičare „Le Cordon Blue“ u Londonu. Nije se zadovoljio time, pa je u Belgiji 2003. završio specijalizaciju za čokolatera, a onda i za sladoled majstora u Bolonji. Bio je izabran za čokoladnog ambasadora poznatog brenda „Barry Callebaut“ za jugoistočnu Evropu. 

Ipak, ne dozvoljava da mu se kaže da je jedan od najboljih bh. kuhara.  

- Ne bih se nikada usudio reći da sam najbolji, niti ću ikada reći. Malo je to arogantno i ipak je na drugima da odluče. Iz svake države u kojoj sam bio naučio sam nešto novo, ali sad da bih mogao izdvojiti nešto posebno. Sama zbivanja u tim zemljama i regijama, koje nisu Evropa, i ovo naše okruženje su utjecali na ovo sve što radim danas. Ne mogu ništa specifično odabrati da kažem e ovo me je promijenilo, ali sve to skupa je dovelo do ovoga što radim. Vjerovatno da sam nešto od toga preskočio, ne bi izgledalo ovako kako danas izgleda – otvoreno je rekao Moreno. 

Dodaje da se nikada nije pokajao što se vratio u Sarajevo.  

- Kao što sam rekao, ovaj grad je specifičan i veoma zahtjevan, kao i građani i ljudi s kojima sarađuješ. Ali ja sam malo tvrdoglav isto kao i oni. Na kraju se sve to desi, samo ne brzinom kojom bih ja volio da se dešava. Kao što kažu da prvo moraš uspjeti negdje vani da bi te ovdje prihvatili. To je čudno, ali je tako. I što prije prihvatiš da je tako, lakše će ti biti – kazao je Debartoli. 

Ali dodaje i to da je iz iskustva naučio da ne govori da će negdje ostati zauvijek, posebno s obzirom na posao kojim se bavi, a koji je vrlo dinamičan. Nismo mogli ne primijetiti skromnost u njegovom glasu kada govori o poslu i karijeri, što smo mu i rekli. 

- Nisam skroman. Ali još ne mogu reći da je to - to. Vjerovatno ću se drugačije ponašati kada dođem do kraja – odgovorio nam je. 

Naš izbor  

Kaže da prvenstveno mnogo voli jesti i spremati hranu, a da je slastičarstvo došlo kao potreba onog momenta kada je došao na poziciju šefa.

O privatnom životu ne voli i ne želi mnogo govoriti. Ipak, rekao nam je da su njegova supruga Katja i djeca u Rijeci, te da svaki slobodan trenutak gleda da provede s njima.

- Trenutno živimo na relaciji Sarajevo – Rijeka. I za sada to funkcionira. Nije teško, jer je to naš trenutni izbor. O privatnom životu ne želim mnogo pričati. Porodica je porodica i to je nešto što ja želim držati za sebe. Ne želim da moj javni život utječe na njih – siguran je Debartoli.

Ukratko nam je ispričao kako su se on i Katja upoznali. Naime, Moreno je pripremao večeru za njene prijatelje u Izraelu i, kako kaže, sve se samo desilo.

- Baš kako kažu da ljubav dolazi kroz želudac, iako obično kažu da put do srca muškarca ide kroz želudac, u mom slučaju je obrnuto – sa smiješkom nam priča Moreno.

Tri knjige

- Imam tri knjige o kulinarstvu pripremljene, ali još nije došlo vrijeme da ugledaju svjetlo dana. Sada da ja pišem neku autobiografiju... to nisam ja. Svakako svoj privatni život želim zadržati za sebe – kroz smijeh kaže Debartoli.

Ko bolje kuha - žene ili muškarci

Kažu da je kuhinja za ženu, ali vidimo da su neki od najboljih kuhara svijeta zapravo muškarci.

- Kod nas u porodicama se tako gleda da je žena zadužena za te kućne poslove, pa i kuhanje. Većina žena to radi zato jer mora. A u profesionalnom životu onaj koji izabere to da radi izabere to zato što želi to i voli. To je razlika. Ne bih rekao ni da su muškarci ni žene bolji kuhari. To su neki stereotipi u koje ja ne vjerujem.

Podvući crtu

Ima li nešto što se tiče Vaše karijere da posebno pamtite?

- Ne gledam unazad. Mislim da ću na kraju podvući crtu, onog trenutka kada odem u penziju, tada ću se osvrnuti iza sebe. Sada imam još puno vremena da gledam naprijed. Mislim da se još moja karijera razvija i da nije došla do vrhunca. Takva je dinamika u svijetu. Mnogo stvari se dešava u gastronomiji. Svaki dan učim nešto novo i zbog toga ne mogu podvući crtu i reći - e to je bio ključni trenutak u mojoj karijeri.