Za Ljiljanu Stjepanović moglo bi se reći da ima karijeru, ali ta riječ ne oslikava ključni sastojak njenog uspjeha – ljubav.
- Smatram da, kao i u životu, emocija, ako je iskrena i ako je iskreno prenosite, ne može da ne dođe do čovjeka kome je namijenjena. Zato ja pozorište obožavam – jer ta energija, ta emocija koju sa scene dajete ljudima, to je neprocjenjiv osjećaj. Vi osjetite takav talas ljubavi odozdo, što ne možete preko televizije. Na sceni je to jedno bogatstvo emocije, jedna navala, to je prosto eruptivno. Za mene je teatar smisao mog posla i života. Naravno, volim ja i televiziju i film, a i radio sam obožavala. Ali pozorište je nešto što je meni najvažnije. Mislim da bi ja trebalo da umrem na sceni kada za to dođe vrijeme. Jer, osim moje djece, unuka i svih koje volim, pozorište je moja ogromna ljubav i nisam ga se zasitila ni sada, u ovim godinama. Kada budem prestala da volim publiku, a mislim da se to nikad neće deseti, ali ako ne budem više mogla da osjetim tu emociju kada stanem na te daske, prestaću da glumim i da postojim- rekla je.
