Harisa Pašovića, bosanskohercegovačkog reditelja, sve rjeđe viđamo u rodnom Sarajevu. Sa svojim “East West Centrom” obilazi svijet, a nedavno je imenovan i za umjetničkog direktora “Mittelfesta”, jednog od najznačajnijih festivala u Evropi, pa u Italiji ubrzano radi na ovogodišnjem programu.

U međuvremenu radi sa studentima, priprema nove predstave.

Važno je stalno se obnavljati, imati sluha za vrijeme

Dobili ste poziv da preuzmete “Mittelfest”, između ostalog zato što je Festivalu trebalo novo lice, neko ko je, kako je rečeno, energičan, mlad, originalan. Meni pada na pamet da ste to Vi.

- Iskren da budemo, bio sam mlad. Ali, i dalje sam energičan i imam jasnu svijest o mladim ljudima, znam koliko je važno da im se da povjerenje.

Htjela sam, zapravo, reći da mi se čini da godine s Vama nemaju pretjerane veze. Te ideje koje imate...

- Pa, mislim da je to važno, stalno se obnavljati, imati nove ideje, imati sluha za vrijeme. Ovo, 21. stoljeće stvarno je bitno drugačije od svega što se već preživjelo. Prvi put imamo tehnološku mogućnost da budemo povezani sa svakim dijelom svijeta. Mladi ljudi rastu s tim i njima je to normalno. Mi, koji pamtimo druga vremena, shvatamo koliko je to velika revolucija. Sad tako, eto, imamo dvije Evrope - jedna je starija od 40 godina i ona koja je mlađa. Ova starija Evropa sjeća se Berlinskog zida, Hladnog rata, granica, različitih moneta. Mi znamo da Evropa može drugačije da izgleda. Ova mlađa Evropa je rasla, možda i rođena u EU, za njih je to normalna stvar, ne znaju ni da postoji nešto drugo.

No, šta biste rekli, koja je od te dvije Evrope bolja?

- Iskreno, ova nova. Ima snažan i sjajan potencijal. Mada je to teško dokazati kad vidimo u kakvom svijetu živimo. U svijetu koji je strašno zglajzao u neki totalitarni politički oblik. Sve više zemalja ima sve manje demokratije. Sve više zabrinjavaju izjave političara, najviše u centralnoj Evropi. Tu se pojavljuju ekstremizam, oštar govor, nešto što smo mi, nažalost, preživjeli i vidjeli gdje to može odvesti.

Zar upravo ta sloboda, o kojoj govorite, u komunikaciji prije svega, nije doprinijela tome da budemo slobodniji od totalitarnih režima?

- To je paradoks. Kako je i predvidio Endi Vorhol (Andy Warhol), sad svako ima svojih pet minuta slave. Ali, mi smo vjerovali da će se desiti demokratska revolucija kad budemo imali mogućnost da svako od nas otvoreno i javno kaže svoje mišljenje. Pokazalo se da sad većina ljudi kaže nešto poput: “Evo, pijem kafu.”

Ili vrijeđa... ukazuje na to ko je musliman, ko je crnac, ko siromašan...  

- Ne, to nije većina. To radi jedna izrazito glasna manjina.

Ovo je društvo spektakla i sve što je tiho, ne čini se relevantnim

Iz bh. perspektive, ne bih tako rekla, ali Vi živite u boljim svjetovima...  

- Ne mislim da su to bolji svjetovi. Iskreno, svuda ima problema. Ali, isto tako, svuda ima fenomenalnih ljudi, koji rade fenomenalne stvari. Kao i kod nas. No, vrijeme je takvo, ovo je društvo spektakla i sve što je tiho, što zahtijeva strpljenje, ulaganje vremena i znanja, što nije bombastično, ne čini se relevantnim. Veća je vijest da je neko ugradio silikone u grudi nego da je jedna učiteljica odgojila generacije čestitih ljudi. No, nisam pesimističan ni neosnovano optimističan.

Mislim da bi svijet mnogo gore izgledao da nema hiljade fenomenalnih ljudi i u BiH i svugdje koji pošteno, vrijedno rade svoj posao. Jedanput mi je Suzan Zontag (Susan Sontag) tokom rata rekla: “Naravno da ste vi u BiH, Bošnjaci, žrtve i mi to vidimo. I moralno ste u pravu. Ali, svijet to brzo apsolvira. Zlo je mnogo zanimljivije.” I to je ono što je strašno. Zlo se stalno pojavljuje u novim oblicima. Kreativnost je ta koja dobru daje zanimljive forme.

Upravo mi se čini da taj spektakl o kojem govorite, živimo ovdje već prilično dugo. Politički, socijalno, na svaki način. Šta se dešava s nama?

- Mi smo u jednoj fazi razvoja koju možemo savladati, koja nas može odvesti u bolju fazu ili na stranputicu. Kad je viša srednja klasa dobila određenu finansijsku moć i pozicije, društvo je postalo zanemareno. Ta klasa diktira trend. Nažalost, u tom trendu nema posvećivanja izgradnji bh. društva, tu nema brige o specifičnosti nas kao identiteta nego je razbijen politički, a često iz ekonomskih interesa, na to da se Bošnjaci okreću Turskoj ili Saudijskoj Arabiji, Hrvati Zagrebu i Njemačkoj, a Srbi Srbiji i Moskvi. A, ustvari, nekako smo donji u svakoj od tih kombinacija. Mi nikad ne možemo biti značajni u Turskoj ili Arabiji kao značajan glas.

Bošnjaci su previše mali, bijeli, potpuno kulturološki drugačiji. Jednostavno, iluzija je da Bošnjaci mogu imati bilo kakav značajan glas u muslimanskom svijetu. To je isto i za Hrvate i Srbe iz BiH. Svi ti naši narodi koji pokušavaju da budu nešto drugo, gube vrijeme. Umjesto da se posvete sebi i svom jedinstvenom identitetu, koji je neuporediv.

Ostaje nejasno, naročito kad su Bošnjaci u pitanju, da se sva borba vodila za to da imamo vlastitu državu. Odakle, onda, ta potreba da se nekome pripada?

- Sve me to podsjeća na Miljkovića i one čuvene stihove: “Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

I zna li ta sloboda da pjeva?

- Nažalost, pokazalo se da za sada ne zna. To navodno oslobođenje, prije svega, nije oslobođenje, jer imamo visokog predstavnika. Mi smo poluprotektorat u svakom obliku. Mi se toliko pravimo da to ne postoji.

Nažalost, pravi se i visoki predstavnik da ne postoji?

- Pa, jeste. Svi se pravimo!

Mi smo kao društvo zanemareni, zapušteni.

- Apsolutno! Ali, sami smo sebe zapustili. Nije sad došao neko pa nam naredio da se ne brinemo o sebi. Kao da smo prestali da vjerujemo u kolektiv, kao da sam samo važan ja i individualna pozicija. Ništa se u javnosti ne radi da se razumije zašto je kolektiv važan, zašto je društvo važno. Da mi nismo samo skup jedinki koje su slučajno tu jedne pored drugih i da je naš jedini cilj da budemo bolji od onoga ko je pored nas.

A zašto je kolektiv važan?

- Prije svega, da se njeguje kvalitet humanosti, kvalitet poštovanja ljudskog života. To je preduvjet za bilo koji ozbiljan razgovor u bilo kojem društvu.

I gdje smo izgubili i humanost i poštovanje ljudskog života?

- U kapitalizmu, koji je došao tako dramatično kod nas. Kapitalizam može da ima i ljudsko lice, ali kod nas nema. Ne postoji ni ta ideja. Kod nas postoji sadaka i ona je nešto drugo. Nema ulaganja u gradnju društva privatno. Društvena ulaganja su neinspirativna. Mi nemamo velike ideje, nema zanimljivih ideja za gradnju društva.

Meni se ponekad čini da smo upali u crnu rupu – ne brinemo se o mladima, o obrazovanju, postajemo socijalno neosjetljivi.

- Opasno je što postoji socijalna depresija, u kojoj su ljudi prestali vjerovati da možemo napredovati kao društvo. Ne ovisi to samo o novcu, bitno je, prije svega, razumijevanje naše svakodnevice. Opet se moram vratiti na to okretanje prema Istanbulu, Beogradu i Zagrebu. To dovodi do šizofrenije. Nikad se ne ostvaruju ti željeni ciljevi da budemo neko drugi. I onda stojimo u mjestu i gubimo vrijeme. Naša politička, socijalna i kulturna definicija nije jasna. Mi, kao društvo, nemamo cilj i viziju. Pa čak ni prema Evropskoj uniji. Ne osjeća se odučnost da želimo u EU, ali ne osjeća se ni da ne želimo.

U selu je kladionica najznačajniji kulturni objekt

Ali, Vi u EU vidite jedinu našu šansu.

- Ja vjerujem da je jedina mogućnost za BiH da bude članica EU. Mi smo po svemu definirani kao Evropljani. Mi imamo šta doprinijeti EU i imat ćemo svoje mjesto i svoj glas kao autentična zemlja. U svim drugim oblicima, ako dijelovi zemlje žele pripadati nekoj drugoj državi, mi nemamo šansu. Toliko smo mali, zaostali, da ništa ne možemo doprinijeti. Jedino možemo doprinijeti u EU iskustvom svog multikulturalnog življenja, bez obzira na to što je nekad imalo dramatične ispade. Naše mjesto u Evropi je sada ugroženo, a tome je doprinijela i EU, koja u proteklih 25 godina nije učinila dovoljno koraka da zemlji koju je četiri godine ostavila na cjedilu, pomogne da stane na svoje noge.

No, činjenica je da i mi samo očekujemo da neko nešto uradi za nas. U političkim odnosima ovdje se ne mijenja previše toga.

- Pa, dobro, mi smo mala zemlja, nema ovdje baš previše mogućnosti. Javljaju se povremeno nove političke snage, ali i za to je potrebno vrijeme, infrastruktura, rad na terenu. Ne bi Hilari Klinton, Obama išli od vrata do vrata da ima neki lakši i brži način da se stvori politička snaga. Taj kontakt s običnim svijetom, u selima, malim gradovima je važan. Mnogo putujemo s “East Westom” i znam da postoji Sarajevo i ostatak Bosne. Mnogo je težak život za mlade ljude u selima. U selu je kladionica najznačajniji kulturni objekt. Sve drugo je zapušteno.

Vjerujete li da će brzo doći vrijeme kad nećemo pričati samo o politici i biti toliko opsjednuti njome?

- Bio sam prije 10 godina veći optimista nego danas. Danas previše kasnimo za svijetom, za regionom, a za sobom potpuno. Ovaj pokušaj da vlastiti identitet zamijenimo, znak je da smo dobro zabrazdili.

Pa, eto, ostavljeni smo u amanet, koji se, po novom, zove emanet?

- To je stranputica. Bilo koje vezivanje za državnika bilo koje druge zemlje smatram pogrešnim i opasnim. Naročito zato što se, u slučaju Turske, radi o političkom procesu koji nije demokratski u punom smislu te riječi. Baš kao i u Rusiji. Rezultat snage ta dva lidera je smanjen nivo demokratije u tim zemljama, što ne bi trebalo da nam bude uzor, cilj. Valjda smo se borili za demokratsku zemlju, a ne za zemlju ograničene demokratije. Zašto se identificiramo s bilo kojim vođom bilo koje druge zemlje? Ja to ne mogu shvatiti.

Nekako, onda, ispada sve besmisleno pa i ta borba za slobodu, o kojoj govorite.

- Pa, sloboda je proces. Nije neko stanje rajsko, dženetsko.

Ili, što bi rekla premijerka RS: “Rijeka teče tamo, brdo je ovdje”...  

- Da, vidio sam to. To je tipičan primjer naše politike. Ja ne razumijem takav nedostatak političkih ideja. Političar mora iznositi ideje, u ovom slučaju o slobodi, teme koje se tiču svakodnevnog života. Upravo ova izjava je primjer do koje smo mjere neobrazovano političko društvo.

Za šta bih dao život?

Kakvi su mladi ljudi, ova nova, dejtonska generacija, koja odrasta među nama?

- Meni je rad na predstavi “Za šta biste dali svoj život” donio uzbuđenje i pozitivne osjećaje. Radio sam sa mladim ljudima iz BiH i Srbije i otkrio da prvi put imamo pravu poslijeratnu generaciju. Kad smo počeli raditi u Srbiji, ti mladi ljudi o BiH nisu imali nikakvo mišljenje. Bilo je slično i u BiH. Kad smo ih spojili, kad su počeli raditi zajedno, kad su iz Srbije došli u Zenicu, gdje su bile probe, oni su se zaljubili u BiH. Otkrili su brata blizanca za kojeg nisu znali da postoji. To je bilo tako uzbudljivo i dirljivo. Stvorila se jaka veza. Sad igramo u BiH i Srbiji. Otkrili smo mlade ljude koji nemaju teret prošlosti, grade svoj odnos ispočetka, ne žele da ih ta prošlost definira i govore o svom kulturnom, nacionalnom, religijskom identitetu. Pojavilo se nešto veoma zdravo.

Za šta bi neko danas, uopće, dao život, osim ako to nije porodica, jasno?

- To je strašno zanimljivo pitanje. Ti mladi ljudi nisu znali. Jedan mladi glumac rekao mi je da bi dao život za porodicu, državu i crkvu. Ja nisam to komentirao. Poslije su pisali eseje o tome. On je, onda, napisao da, kad bolje razmisli, ne bi dao svoj život nizašta, jer njegov život nije dovoljno vrijedan. Taj nihilizam potpuno me je šokirao. Zašto tako?

A Vi, za šta biste dali svoj život?

- Ja sam već pokazao kad sam došao u Sarajevo tokom opsade. I tada i sada bih dao za slobodu, jer svaki drugi oblik življenja nije dostojan čovjeka.