KOLUMNA Osvrt s američke verande

Predsjednik nije Cezar ni kralj

Piše: Erol AVDOVIĆ
04.08.2018 13:44
A
A
A

One kojima Donald Tramp (Trump) u intelektualnom Sarajevu još predstavlja osvježenje, neki novi put kojim će Amerika krenuti, pa i pacifiste, jer je “postigao” mir sa Sjevernom Korejom, a izgleda da bi razgovarao i sa teokratskom vrhuškom u Iranu, valja uz nove fakte stalno podsjećati da je on sve više vođa radikaliziranog dijela Amerike. I da je sve manje onih koji ovog američkog predsjednika zovu liderom slobodnog svijeta.

Više od semantike

To što Tramp za sada izbjegava ratove, ali traži rekordnih budžetskih 700 milijardi dolara godišnje za američku vojsku, znači da nas on tek može uvesti u do sada najstrašniji rat koji je čovječanstvo doživjelo. Nema tu šale, niti intelektualnog naklapanja, posebno ne po intelektualnoj periferiji.

Na jednom Trampovom mitingu na Floridi “trampovci” su fizički napali američku Bosanku Aidu Mačkić, koja nosi hidžab, i još pet njenih kolegica, Amerikanki, bez šamija. Njihov je “grijeh” bio, jer su na tradicionalni američki, dakle, demokratski način protestirale s transparentima protiv Trampove imigracione politike; mjera protiv muslimana, Meksikanaca i raznih drugih “obojenih”, očito za njih građana drugog reda.

Aidi Mačkić su čak dobacivali i da je terorista?! O tom incidentu uveliko pišu američke novine, jer vrag je odnio šalu. U rubriku politički profil “New York Times” je upisao kako Tramp pokazuje ambicije da bude Cezar, koji želi probuditi imperijalne impulse, bar u jednom dijelu Amerike.

No, američki predsjednik nije ni car ni kralj, već čovjek koji po ovdašnjem ustavu na svakom koraku odgovara Kongresu u kojem je 435 izabranih predstavnika američkog naroda i stotinu, također, izabranih senatora.


  • Aidu Mačkić i pet njenih kolegica napali su na Trampovom mitingu na Flodridi
    Aidu Mačkić i pet njenih kolegica napali su na Trampovom mitingu na Flodridi

Problem je, međutim, što ga slijedi veliki broj republikanaca. Otuda me dodatno fascinira balkanska zadivljenost Trampom, iako se ponešto od toga da razumjeti. Nije teško zaključiti zašto se Tramp, recimo, toliko sviđa Srbima s lošim sjećanjima na 1999. godinu; tada su Amerikanci radi sprečavanja egzodusa kosovskih Albanaca bombardirali Beograd i ostale centre moći gdje se osmišljavao zločin i odakle su kretale kolone krvavih izvođača radova. Tramp kao da je muzika za uši i drugih balkanskih političkih kabadahija što stalno proizvode odvratnu radikalnu retoriku. Iza tih riječi, što bi rekao Čerčil (Winston Churchill), “teku potoci krvi”. Doista, premalo je javnog gađenja za to neznanje i uvrede.

Dečko koji obećava

Kao da je i posljednja predsjednikova zbunjenost u vezi s Crnom Gorom - da je Amerikanci “ne bi trebali braniti” iako je članica NATO-a - izazvala salve oduševljenja u Beogradu i Moskvi. Zaboravio je Tramp da je tu važnu mediteransku zemlju, o čije se toplo more otimaju Rusi (sjetimo se Sutorine), već više od sto godina, bez ikakve konfuzije, kao znak jasne i višedecenijske američke strategije, u važnog balkanskog saveznika promovirao upravo američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence).

Nije slučajno republikanski senator i veteran Džon Mekejn (John McCain) predložio zakon koji bi Trampu zabranio povlačenje Amerike iz NATO-a. Hoće li taj zakon biti usvojen, drugo je pitanje. Trampovi signali da bi se Amerika, na koncu, poslije svih kritika mogla povući iz Sjevernoatlantskog saveza protumačeni su skoro kao “obećanje” u onim rusko-srpskim krugovima koji ga veličaju, nažalost, i poput inertnih tipova koje sam sretao i među Bosancima.

No, to je obećanje ludom radovanje. Američka javnost je još budna! Oni koji se pitaju još misle svojom glavom, pa o bitnim stvarima ne odlučuje ulica, niti se ovdje čini mogućom (Miloševićeva) “jogurt revolucija”.

Moglo bi se čak reći da kad god Tramp obećava, on najviše zavarava. A to je jedna od definicija diplomatije. Važno je da nesuđenog Cezara (za sada) ima ko korigirati.

Kada je, pak, Balkan u pitanju, tu ga očito i pogrešno prevode. Nedavno je opet “New York Times” analizirao šta se sve događalo u skorijoj povijesti, kada su neke državničke izjave pogrešno prevođene. Tako je ona čuvena rečenica koju je 1956. godine Amerikancima izrekao tadašnji šef sovjetske države i partije Nikita Hruščov “We will bury you”, prevedena kao “sahranit ćemo vas”, umalo protumačena kao objava (nuklearnog) rata.

Tek sada znamo da je brzopotezni Nikita ipak sasvim benevolentno i kozerski poručio Amerikancima “nadživjet ćemo vas”, a ne pokopat ćemo vas.

Ali, moglo je biti još gore da je na čelu SSSR-a predugo ostao (ne)popularni Staljin.