Osamdesetpetogodišnja Zejna Suljić iz Gostilja u Srebrenici je u subotu ujutro, negdje iza ranog sabaha, preselila na bolji svijet.
Umrla je, kažu „s nogu“. Snahe su vidjele kad je kasno uvečer ugasila svjetlo u svojoj sobi, a ujutro, kad su je očekivale na kafi, pričaju, nije se odazivala.
Životna sudbina Zejne Suljić teško se bez emocija može opisati. Osim što svjedoči o razmjerama genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, ona svjedoči i o snazi bošnjačke žene koju je život lomio do iznemoglosti, ali joj karakter i vjeru u Boga nije mogao slomiti.
Potkraj šezdesetih godina udala se, pričaju njene snahe, za Salku Suljića, koji je rano ostao udovac sa sedmero djece – petoricom sinova i dvije kćerke. Bili su „kao pilići“, pričalo se, a od djece se malo ko sjećao majke koja ih je rodila. Za sve njih majka je bila Zejna.
- Moj rahmetli suprug Hajro nije se sjećao svoje majke. Zejnu su i on, kao i sva ostala njegova braća i sestre doživljavali kao majku, a nama snahama, ona je bila svekrva koju smo poštovale i cijenile. Nakon što se udala za mog svekra, rodila je sina Fadila, koji je, prema njenom pričanju, imao nepune dvije godine kada mu je umro otac i tako majka Zejna ostala sama sa osmero djece - ispričala nam je Sadeta Suljić, snaha rahmetli Zejne, koju smo jučer telefonom pronašli u Holandiji.
Nikad Zejna nije razdvajala pastorčad od svog sina Fadila. Ustvari, svi su bili njena djeca. Nakon muževe smrti, hranila ih je, vaspitavala, školovala, a onda je doša rat. Kad su Karadžićevi koljači 8 .maja 1992. godine ušli u Srebrenicu, u stanu, u takozvanoj rudničkoj zgradi ubili su, odnosno zaklali sina Ismeta, njegovu suprugu i dvojicu unuka od 13 i 11 godina. Preživjela je samo Ismetova osmogodišnja kćerka Sanela, koju je, pričaju Zejnine komšije, dok su drugi klali njenu majku i braću, jedan od četnika izbacio kroz prozor.
Kad je došao juli 1995. godine Zejninih pet sinova, u koloni sa ostalim Srebreničanima, krenulo je šumom prema Tuzli i Zvorniku. Zejna, sa snahom Enisom i unukom Nisvetom koji je imao nepune dvije godine, stigla je u Tuzlu. Ostale snahe ranije su s djecom uspjele napustiti Srebrenicu.
Dugo su se poslije nadali da će bar neki od Zejninih sinova preživjeti masakr iz jula 1995. godine, ali uzalud. Zejna je patila, plakala, a kako danas na dženazi reče Vehbija ef. Mujezinović, „samo snagom vjere koju je imala sve je podnosila“.
- Imao sam čast da poznajem i razgovaram sa nenom Zejnom. S njenog lica iščitavao se nur vjere pa bi čak i one oko sebe zračila smirenošću, razumom i uvjerenjem da će ako Bog da sa svojim sinovima i unucima biti u dženetu. Naša nena Zejna je, uz namaz, sabur, znala i često govorila da se s dunjaluka mora ići, da li kao insan, da li kao hajvan, da li kao zločinac ili patriota. Pitam se jesmo li vrednovali to ko je Zejna? Smijemo li zaboraviti rahmetli Zejnu i njene šehide. Duboko sam razočaran što danas ovdje nisu cijele Živinice, što danas ovdje nije cijeli bošnjački vrh. Svi koji su znali, a mogli su saznati, da je nena Zejna preselila, da sa ovog dunjaluka odlazi jedna posebna moralna gromada, a nisu došli na njenu dženazu, neka znaju da su na gubitku – suznih očiju, između ostalog, poručio je efendija Mujezinović.
Živjela sa snahom i unukom
Rahmetli Zejna Suljić danas je ukopana na mezarju u Gornjim Živinicama. Sve do svoje smrti, živjela je sa snahom Enisom i unukom Nisvetom.
Njihove vrele suze kojim su jučer ispratili „svoju nenu“ govorile su o njenoj dobroti i čestitosti više od ijedne izgovorene riječi. Pazili su je i poštovali i ostali preživjeli članovi njene porodice.
Krišom je, pričaju, plakala za sinom Ismetom i njegovom suprugom i djecom, za sinovima Hajrom, Bektom, Jusufom, Nusirom i Fadilom, ali nije dala da je bol slomi.
