Obale rijeke Jale u tuzlanskom naselju Irac spaja most koji je 2011. godine službeno nazvan Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer, ali ima i kraći, neslužbeni naziv Most ljubavi.
Inspirirani ljubavnom pričom mladih antifašista, Envera Šiljka i Fride Laufer, gradske su vlasti došle na ideju da ovaj most bude mjesto gdje će zaljubljeni parovi zakačiti katanac, a ključ baciti u rijeku Jalu te tako zauvijek zabilježiti svoju ljubavnu priču, baš kao što je i Tuzlu obilježila priča Envera i Fride.
Narodni heroj Enver Šiljak rođen je 1919., a Frida Laufer 1920. Oboje su živjeli samo dvadeset dvije godine. On do 1941., a ona do 1942. godine. Bili su komunisti i istaknuti članovi ilegalnog antifašističkog pokreta Tuzle.
Zbog lošeg imovinskog stanja Enver je sa 19 godina iz Bosanske Gradiške došao u Tuzlu, gdje se zaposlio kao službenik u Fabrici soli Tuzla, gdje je radila i Frida Laufer. Enver je bio student prava, profesionalni muzičar i šef SKOJ-a za sjeveroistočnu Bosnu. On i Frida postali su poznati tuzlanski zaljubljeni par, čiji su brak onemogućili okupacija i fašistički progon.
Od 4. jula 1941. godine njihova imena su, zajedno s imenima Ivana Markovića Irca, Pašage Mandžića, Cvijetina Mijatovića i drugih osvanula na potjernici koju je objavio fašistički režim. Rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta Tuzle, na osnovu odluke o ustanku, donijelo je 17. jula odluku o odlasku u okolicu Tuzle kako bi se formirale partizanske jedinice za oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Tom prilikom dogovoreno je da Frida Laufer ne ide u partizane, nego da nastavi s ilegalnim radom u Doboju.
Enver Šiljak svoju je djevojku htio lično otpratiti do Doboja, krenuli su odmah iz Tuzle, noć proveli na Drežniku u skrovištu, gdje su u rano jutro 18. jula zarobljeni.
Njih dvoje, Rudolfa Vikića i Memu Suljetovića izdao je Ivica Zlović. Svi zajedno su saslušavani i mučeni u zatvoru Štok. Kako su odbili i posljednju ponudu da progovore, saopće imena svojih saboraca i prežive, fašisti su Fridu, jer je bila Jevrejka, isti dan iz Tuzle odveli u logor u Krušćicu, pa u sabirni logor u Gospiću, a zatim u logor Lobograd kod Zagreba. U logoru je Frida rodila Enverovo dijete. Iz Lobograda je, zajedno s tek rođenim djetetom, deportirana u Jasenovac. Tu je s djetetom kojem nije mogla dati ni ime ubijena.
Frida je iz logora poslala dvije dopisnice. U posljednjoj je pitala sestru: „Da li znaš šta je sa mog mladića?“
Na popisu žrtava iz Jasenovca stoji i ime Fride Laufer, kćerke Jozefa, i njenog i Enverovog djeteta. U formularu je u rubrici prezime navedeno: Šiljak, u rubrici ime oca: Enver. U rubrici u koju se upisuje ime, zapisano je: dijete.
Prilikom sprovođenja u otvorenom automobilu kroz Tuzlu, Enver se digao na noge i otimajući se pjevao „Internacionalu“. Ustaški Prijeki sud zajedno s Rudolfom Vikićem i Memom Suljetovićem 5. septembra 1941. osudio je na smrt. Fašisti nisu čekali i ubili su ih istog dana.
Pred samo strijeljanje Enver je skinuo svoju košulju od šatorskog krila i dao je kočijašu koji je čekao tu da odveze njegovo mrtvo tijelo. Prilikom strijeljanja nije bio dobro pogođen i ostao je ranjen na nogama, uhvatio se za prsa i uzviknuo: „Što vam drhte ruke, fašistički psi, pucajte. Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju - nikada! Pucajte, izdajnici! I u vas će pucati moji drugovi, komunisti i skojevci!“
Tuzla je ostala šokirana brutalnošću ustaške vlasti koja je tri mladića istoga dana osudila, javno smaknula i odvezla na groblje u konjskoj zaprezi za odvoz smeća, samo zato što su bili protiv Hitlera.
Enver Šiljak poslije rata je proglašen narodnim herojem.
Dok su u lance vezanog Envera ustaše kroz hodnike zatvora vodile na strijeljanje, on je svojoj Fridi glasno pjevao pjesmu „Je l' ti žao što se rastajemo“.
Istu pjesmu 2015. godine, u sjećanje na veliku i tragičnu ljubavnu priču iz 1941., otpjevao je Halid Bešlić te je za pjesmu snimljen i video-spot. 
