Krajem marta zabilježeni su prvi slučajevi koronavirusa. Otad je u našoj zemlji potvrđeno više od 16.000 slučajeva zaraze, a preminulo je skoro 500 ljudi.

Istovremeno, kada se baci letimičan pogled na aktivnosti Predsjedništva BiH od početka godine, nameće se jasna slika kako izgledaju odnosi u ovoj instituciji: članovi se sastaju samo kad moraju i bave se uglavnom formalnim pitanjima koja su dužni rješavati.

Negativan na koronu

Dana 18. marta 2020., na zahtjev Šefika Džaferovića, održana je vanredna sjednica Predsjedništva s ciljem usvajanja potrebnih mjera za preveniranje posljedica koronavirusa, na kojoj je doneseno 18 zaključaka.

Dva dana kasnije Džaferović je preuzeo predsjedavanje, a 22. marta donesena je odluka da se zatvore svi granični prijelazi BiH. Sljedeća sjednica održana je 6. aprila, kada je Predsjedništvo od Vijeća ministara BiH zatražilo nacrt budžeta. Potom, 27. aprila članovi Predsjedništva su razgovarali o realizaciji prethodno usvojenih mjera za borbu protiv koronavirusa, a dan kasnije sastali su se s ambasadorima Kvinte.

S predstavnicima radne grupe koju je formirala EU s ciljem pokretanja reformskih procesa u BiH i realizacije 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije sastali su se 4. maja, 10. juna ponovo je bila sjednica o koroni, da bi 26. juna Predsjedništvo konačno usvojilo budžet BiH koji im je dostavilo Vijeće ministara. Na posljednjoj sjednici, održanoj 22. jula, Predsjedništvo je ratificiralo 13 međunarodnih sporazuma.

Stvari ne izgledaju puno bolje ni kada se pogledaju aktivnosti članova Predsjedništva pojedinačno. O Željku Komšiću od početka izbijanja korone mogli smo saznati da je u tri navrata bio negativan na virus. 

Osim toga, imao je kratki sastanak u Kanadi s premijerom Džastinom Trudoom (Justin Trudeau), obavio je jedan telefonski razgovor sa specijalnim predstavnikom Evropske unije za dijalog Beograda i Prištine Miroslavom Lajčakom te pisao saopćenja u kojima je komentirao sve i svašta, od Blajburga, preko Armije RBiH, do ruskog utjecaja. I to je otprilike sve za pet mjeseci.

Neformalni rad

Ništa mnogo nije bio aktivniji ni predsjedavajući Džaferović. Imao je nekoliko susreta s ambasadorima, telefonski razgovarao s predsjednicima Turske i Azerbejdžana i hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem i išao na samit Evropske narodne stranke, doduše, kao predstavnik SDA.

Za cijeli ovaj period Milorad Dodik bio je najaktivniji član. Razgovarao je s Erdoanom (Erdogan), nekoliko puta se sastao s predsjednikom i premijerkom Srbije Aleksandrom Vučićem i Anom Brnabić. Sastajao se s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom, dogovorio pomoć iz Rusije, komunicirao s predsjednikom Kine i sastao s američkim ambasadorom u BiH Erikom Nelsonom (Eric).

Naravno, osim ovih, s uma ne treba smetnuti ni Dodikove svakodnevne „neformalne“ aktivnosti rukovođenja Republikom Srpskom i krojenja politike u ovom entitetu.

Milorad Dodik, osoba koja se nalazi na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država, održava aktivne i bliske odnose s onima s kojima može i s kojima je blizak: Srbijom, Rusijom, pa čak i Kinom, lobirajući za interese RS. Džaferović je radio uglavnom samo ono što su mu formalne obaveze kao predsjedavajućeg nametale. Za Komšića, osim testiranja na koronu i pisanja saopćenja, nije poznato da je radio išta.

Saopćenje svaki drugi dan

Od početka godine Predsjedništvo BiH ukupno je izdalo 117 saopćenja, ili u prosjeku po jedno svaki drugi dan. 

Od tog broja najaktivniji u pisanju je bio ured Džaferovića, koji je izdao 65 saopćenja, ured Komšića imao je 29 saopćenja, dok se najrjeđe oglašavao Dodikov ured sa 13 saopćenja. 

Predsjedništvo je kao institucija imalo svega 10 zajedničkih saopćenja.

Prilično velika ovlaštenja

Prema Ustavu BiH, instituciji Predsjedništva data su prilično velika ovlaštenja, od kojih je svakako najvažnije vođenje vanjske politike. 

I dok se iz stranaka Džaferovića i posebno Komšića često mogu čuti zabrinjavajuće žalopoljke o galopirujućem i štetnom utjecaju susjedne Srbije i Rusije na BiH, koji s druge strane prati smanjenje interesa zapadnih sila za našu državu, možda ne bi bilo loše da najprije sebi postave pitanje koliko su za ovu situaciju odgovorni i oni sami svojim aktivnostima, ili tačnije, njihovim izostankom.