ANALIZA

Ivo Komšić: Euroatlanski svijet – strateški partner BiH

Nažalost, na unutarnjem planu BiH još nema jasnu, nedvosmislenu i čvrstu politiku svoje budućnosti, piše Komšić

Ivo Komšić: Situacija je slična onoj s kraja 1993. i početka 1994. godine. Printscreen

Ivo Komšić / Autograf

26.5.2023

Da bi se odgovorilo na pitanje o strateškom partnerstvu treba odgovoriti na pitanje što je to uopće strategija. Radi se o državi i njenom partnerstvu. Partnerstvo je trasa države i to trasa koja je osigurana i trajna, trasa s koje nema skretanja, trasa bez stranputica. Ona mora imati jasnu i odlučnu unutarnju politiku i partnere u svijetu koji će biti garanti tog puta, piše Ivo Komšić na Autografu.

Nažalost, na unutarnjem planu BiH još nema jasnu, nedvosmislenu i čvrstu politiku svoje budućnosti. Na djelu su tri opcije koje se međusobno isključuju: s jedne strane euroatlanski svijet, s druge auroazijski svijet, s treće rusko-srpski svet. Svaka od ovih opcija ima svoje vanjske sponzore koji je podržavaju, pomažu i osiguravaju.

"Mirovni pregovori" o BiH

Situacija je slična onoj s kraja 1993. i početka 1994. godine. To je bilo vrijeme tzv. mirovnih pregovora o BiH koji su išli u smjeru podjele BiH na tri nacionalne države – ”Unija tri republike”. Svaka od tih ”republika” imala je svoje unutarnje protagoniste i vanjske zagovornike.

Tada smo izašli s novom strategijom koja je spasila BiH od podjele i koju je prihvatila tadašnja američka administracija. Organizirala je washingtonske pregovore i postignut je sporazum koji je omogućio prekid oružanih sukoba između Armije BiH i HVO-a, kasnije Splitski sporazum, ”Oluju” i konačno Daytonski sporazum.

U Washingtonu nije bilo tzv. srpske delegacije jer Radovan Karadžić i Slobodan Milošević nisu prihvaćali nikakve pregovore koji ne bi legalizirali Republiku Srpsku kao državu srpskog naroda na preko 60 posto teritorije BiH (toliko je tada Karadžić držao pod vojnom kontrolom).

Washingtonski sporazum su potpisale delegacije Republike BiH i RH i tadašnje Herceg-Bosne iako je Federacija BiH koncipirana kao federacija kantona na cijelom prostoru međunarodno priznate države. Tadašnji državni sekretar SAD-a gospodin Warren Christopher je tvrdio da je Federacija strateška osnovica američke politike prema Balkanu i BiH.

Hrvatsko-bošnjački savez

Zašto je ovaj hrvatsko-bošnjački savez u tom vremenu bio strateška osnovica američke politike?

Karadžić se nije mogao dovesti na pregovarački stol, želio je srpsku državu u BiH. Hrvatski interesi iz Zagreba i iz Gruda morali su se redefinirati i preusmjeriti s Herceg-Bosne na BiH, kantonalno decentraliziranu državu u kojoj su hrvatski interesi kao manjinskog naroda bili zaštićeni Ustavom Federacije.

Idejom federalizacije države i bošnjačko-hrvatskim savezom se jedino mogao poraziti, i politički i vojnički, Karadžić. To je bila strategija američke politike. Potvrdio je to i Charles Redman koji je vodio pregovore kada mu je postavljeno pitanje što sa Srbima u BiH. Njegov odgovor je bio jasan: Njih ćemo ugurati u Federaciju BiH, bitno je da je postignut hrvatsko-muslimanski sporazum.

Zašto je današnja politička situacija u BiH slična toj s početka 1994. godine i zašto su euroatlanske integracije strateška osnovica naše budućnosti?

Danas je u BiH etablirana politika ”rusko-srpskog sveta” i ta politika je na djelu. U BiH gotovo da nema srpske stranke koja nije na toj strateškoj liniji. S druge strane su hrvatska i bošnjačka nacionalna politika te politike građanskih nenacionalnih stranaka. Niti jedna od ovih politika nema kapacitete preusmjeriti srpsku politiku sa ”rusko-srpskog sveta” na politiku euroatlanskog svijeta.

Posljednjih dvadesetak godina veliki remetilački faktor je bila politika HDZ-a BiH podržavana iz Zagreba. Ta politika je slijedila srpsku vladajuću politiku u BiH i u velikoj mjeri usmjerila bošnjačku politiku.

S jedne strane, u sjeni te hrvatsko-srpske koalicije, razvijala se nacionalistička bošnjačka politika, s druge strane građanska politika koja je bila objektivno stiješnjena i marginalizirana između triju nacionalizama.

Srušena američka strategija

Faktički, našom unutarnjom politikom srušena je američka strategija prema BiH zasnovana na snažnom hrvatsko-bošnjačkom političkom savezu kojim se jedino mogla uspostaviti kakva-takva ravnoteža spram srpskog secesionizma. HDZ je čvrsto stajao uz srpski nacionalizam, SDA je u pozadini tog saveza radila na stvaranju uvjeta za bošnjački nacionalni entitet u Federaciji BiH.

Ta politika je osnažena idejom euroazijskog svijeta, odnosno muslimansko-pravoslavnog svijeta koju zagovaraju Erdogan i Putin, a podržavaju neke islamske zemlje. Osnovna ideja je odvajanje bosanskih muslimana od kršćanske i ”križarske” Evrope.

Prva javna naznaka te politike u BiH bio je Mostarski sporazum koji je omogućio izbore na lokalnim etničkim izbornim jedinicama i koji stvara pretpostavke za etničke izborne jedinice u cijeloj Federaciji BiH.

Također utvrđen je izborni princip legitimnog predstavljanja. Logično je da etničke izborne jedinice i legitimno predstavljanje prerastaju u etničke entitete i vode državu BiH u podjelu. U pozadini prononsiranog hrvatskog trećeg entiteta gradio se i drugi bošnjački.

Jasno opredijeljeni za tu politiku bili su neumski pregovori HDZ-a BiH i SDA gdje je gotovo sve bilo dogovoreno izuzev izbora članova Predsjedništva BiH (to je javno objelodanio pred televizijskim kamerama lider SDA Bakir Izetbegović).

Politike su se kretale u smjeru triju nacionalnih država u BiH, suprotno američkoj strategiji iz Washingtona koja je vremenom dopunjena evropskom politikom i euroatlanskim integracijama.

U takvoj situaciji međunarodna zajednica šalje u BiH novog visokog predstavnika s mandatom koji je dobio Daytonskim sporazumom i s jasnom namjerom da se politike u BiH moraju preusmjeriti.

Ruska agresija

Veliki utjecaj na to imala je ruska agresija na Ukrajinu koja je s ”rusko-srpskog sveta” skinula veo obične političke floskule i učinila je ozbiljnom prijetnjom za BiH i cijeli balkanski region.

Novi visoki predstavnik, gospodin Christian Schmidt, svojim odlukama učinio je ispraznim pregovore o izbornom zakonu koji je trebao legalizirati dva entiteta u Federaciji BiH, prekinuo blokadu federalnih institucija, primorao ih na popunu Ustavnog suda Federacije, osigurao izbore, izmijenio Izborni zakon temeljem svojih bonskih ovlasti i konačno donio odluke koje deblokiraju formiranje izvršnih institucija Federacije BiH.

Faktički, on je ponovno stvorio uvjete za nastavak američke strateške politike u BiH koja je zacrtana davne 1994. godine. Svojim odlukama visoki predstavnik je domaće političke aktere istjerao na čistac: da li su za ”rusko-srpski svet”, euroazijski svijet (što uključuje tri nacionalne države u BiH) ili za euroatlanski svijet (suverenu, cjelovitu i demokratsku evropsku BiH, članicu EU-a i NATO-a).

Izjašnjavanje nije bilo neposredno nego posredno, preko odnosa prema njemu i njegovoj funkciji. Nije iznenađenje odgovor srpskih stranaka iz BiH prema njemu jer one slijede rusko-srpski stav: visoki predstavnik je nelegalan i nepoželjan u BiH.

Iznenađenje je hrvatski i bošnjački stav. HDZ BiH je naglo napustio partnerstvo sa srpskim nacionalizmom i secesionizmom. Promijenjena je retorika prema BiH, izbačeni su iz javnog diskursa legitimno predstavljanje, hrvatska izborna jedinica i treći entitet.

S obzirom na njihovu dvadesetogodišnju politiku očito da je zaokret nastao pod pritiskom EU-a i hrvatske zvanične politike koja u ovoj situaciji mora slijediti svoju evropsku administraciju i interese NATO-a.

Doduše, morali su slijediti i interes hrvatskog naroda u BiH koji je nedvosmisleno opredijeljen za euroatlanske integracije. Morali su i oni shvatiti da se u EU ne može ući ni sa dva entiteta, a kamoli sa tri.

Odlučna uloga Šmita

U ovom zaokretu također je odlučnu ulogu odigrao visoki predstavnik koji je isposlovao pristupne pregovore za BiH i koji je insistirao na zaokretu u hrvatskoj politici. Tako su srpski nacionalisti izgubili snažnog partnera s kojim su mogli blokirati državu.

Veliko iznenađenje je bošnjačka nacionalna politika koju vodi SDA, preciznije jedan krug oko predsjednika stranke. Ona se potpuno okrenula protiv visokog predstavnika i veoma raširenom kampanjom u BiH i izvan BiH krenula u stvaranje nepodnošljivih uvjeta njegovoj djelatnosti u Sarajevu. U svojoj retorici koja se približila rusko-srpskoj, oni su otišli i dalje vrijeđajući i diskvalificirajući ga kao osobu.

U njihovoj politici također se desio nagli zaokret: evropske društvene i kulturne vrijednosti, evropska demokratska tradicija, sekularnost i multietničnost se odbacuju, a SAD i njihovi saveznici se prikazuju kao neprijatelji – sve u suprotnosti s interesima vlastitog naroda.

I u najtežim ratnim uvjetima devedesetih godina SAD se prihvaćala kao pouzdan strateški partner i insistiralo se na evropskim vrijednostima, na Bošnjacima kao evropskom narodu, s evropskom tradicijom i kulturom, što je trebalo biti platforma evropskoj BiH. Ta politika je neočekivano napuštena.

Christian Schmidt se koristi kao platforma za distanciranje od Evrope i SAD-a, za napade na zvaničnike RH i be-ha Hrvate. Oni postaju temeljna smetnja u realizaciji te nove bošnjačke nacionalne politike koju vodi lider SDA.

S obzirom na to da BiH nema budućnosti bez euroatlanskih integracija, i da je takva BiH danas potrebna i SAD-u, i Velikoj Britaniji, i Evropskoj uniji, i NATO-u, neophodna je hitna konsolidacija unutarnje politike. Nije izvjesno da će SDA izvršiti tu konsolidaciju.

Našim strateškim partnerima ostaju na raspolaganju građanske stranke okupljene oko tzv. trojke ili osmorke i koje su zastupljene u federalnoj vladi te strogo kontrolirani HDZ.

Američka strategija iz Washingtona je provodiva samo sa konsolidacijom Federacije BiH i sa tim dvostrukim unutarnjim pritiskom prema RS-u. Pri tome je nužno imati na umu da su OHR i visoki predstavnik ključne institucije za provođenje te strategije.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.