U martu 1999. godine, NATO je bombardirao Srbiju. 

Samo godinu prije toga supružnici Milošević, Slobodan u papučama i Mirjana s cvijetom, zajedno sa Šešeljem, formirali su "crveno-crnu koaliciju" koja je bila osnova tadašnje vlade Srbije, navodi ugledni neurohirurg dr. Kemal Dizdarević u kolumni za "Dnevni avaz".

Njegovu kompletnu kolumnu prenosimo u nastavku:

U to vrijeme, jedan pomjereni tipus, imena Žirinovski, postao je važan politički faktor u Rusiji. On je bio Šešeljev ekvivalent i brat po prljavom jeziku i intencijama, a po potencijalnom dometu važniji od njega. U Žirinovskog je gledao dio Rusije i Srbije, valjda očekujući da je mržnja ta koja može, velikoj zemlji Rusiji a time i Srbiji, poroditi slavu i vratiti utjecaj.

U toj 1999. godini, pred milenijski prevrat, u Srbiji su se desile neke stvari koje će imati dugoročne reperkusije i po njih i po nas.

Na vanjskom planu je Vlada Srbije, putem svog potpredsjednika Šešelja, aktivno radila na stvaranju federacija s Rusijom i Lukašenkovom Bjelorusijom. Na unutrašnjem planu je ta Vlada, u režiji lijeve Mirjane i desnog Šešelja, napravila i verificirala u Skupštini zakon protiv slobode štampe.

Prijeki sud za medije

Pored sve tiranije u Srbiji u to vrijeme, uspostavljanje prijekog suda za medije, verificiranog od Skupštine, naznačilo je ono što će se desiti u Srbiji u narednom periodu.

Matrica javnog siledžijstva kroz sankcioniranja slobodno mislećih i kroz kontrolu medija je jasan indikator skorog pada onih koji takvu matricu kreiraju.

Srbiju su bombardovali, Miloševića predali u Hag, gdje je umro ili se ubio (ko to zna).

Šeselj je osuđen u Hagu, ali se vratio balkanštini kao navodni bolesnik, koji sada samo može da se*e, uglavnom sam i to po samom sebi.

Ono što se ovdašnji politički stočari trebaju podsjetiti je da nije moguće postići bilo kakav dugoročni i ozbiljan efekt na riječ i misao kroz sudsku kontrolu, ali je sigurno moguće očekivati bumerang efekt za one koji su takve represalije zakonski verificirali.

Skori pad dugoročnog političkog stočara je izgledan.

Ne može njemu niko više pomoći, ni naši supružnici ni njihovi protivnici.

Srbija, poslije rata u Bosni, nije bila dugo pod Miloševićem. Srbija im je bila važna, pa su Miloševića i žensku mu, relativno brzo sklonili s političke scene. Bombama NATO-a po velikom gradu na dvije moćne rijeke.

Stočarska politička retorika

Bosna im je manje važna jer je mala, siromašna i nemoćna, okružena a time i kontrolirana NATO-om, bez mogućnosti da značajnije utiče na trenutne geopolitičke odnose u regiji i svijetu, u njoj su već stacionirane NATO snage spremne da se rapidno umnože ako se suštinski zapadni interesi poremete i putinovski pomjere, Republika Srpska je donja jer je lako separabilna u području Brčkog u eventualnom unutrašnjem sukobu, Bošnjaci su okruženi i ne mogu se sami provući ispod Pelješkog mosta, a Hrvati su u Evropi (izuzev ambicioznog i smiješnog oratora besmislenih izjava, te ponekog od njegovih udruženih Haških slušatelja, koji je izabrao da bude viđen čak i po cijenu da bez sapuna hoda po dunjaluku).

Bosna je manje važna zbog spomenutog i još mnogo čega, ali je ipak važna zbog muslimana i još ponečega.

Zbog toga što je manje važna, stočarska politička retorika još uvijek zagađuje bosanski prostor i čini se da predugo traje.

Ali nakon ovog Zakona, skori pad je izgledan. Tome će dodatno doprinijeti i oni pravi zakoni koje će Bosna uskoro morati ispisivati i primjenjivati. Ne zbog toga što uistinu želi, već zbog toga što je i velikima dosta ovog malog bosanskog besmisla.