Praznično vrijeme i kraj godine, teške, tužne i u svijetu krvave, prilika su da podvučemo crtu i svedemo račune sa samima sobom i svima oko nas, s domaćim i stranim, novim i starim, sa svima koji nam kroje budućnost koja u ovom trenutku ne izgleda nimalo optimistično.

Obaveza i zadatak

Vrijeme je i za konačan odgovor šta mi, kao građani ove nesretne zemlje, vlastitim zabludama i tuđim planovima gurnute u predsoblje normalnog svijeta, zaista želimo.

Iako je prigušena vijestima o ratovima i tragedijama u svijetu, radost praznika, kao što primjećuje i sociolog Vladimir Vasić, “ko ima uši da čuje i oči da vidi”, upravo u BiH može da osjeti.

- Svjestan sam da nekima to smeta i da tu razliku koriste za podjelu, ali na nama koji vjerujemo obaveza i zadatak, kako braća muslimani kažu, sunnet je – da razlike koje su poput puzzli u slagalici slažemo i pravimo neku ljepšu sliku, ne samo Bosne i Hercegovine već i sebe lično - kaže Vasić.

Treba oprostiti

Podsjeća da su dani praznika ustvari dani praštanja, a da smo se svi, manje ili više, ogriješili jedni o druge.

- Vrijeme je, konačno, da jedni drugima oprostimo i krenemo u sretanje. Onaj koji više oprosti, više će mu se oprostiti! Rane nećemo zatvarati, ali ćemo ih previjati međusobno. Jer nema nama, hrišćanima, ovdje molitve bez braće muslimana niti nam ima sabornosti bez braće rimokatolika, niti nam ima budućnosti jednih bez drugih - ističe Vladimir Vasić, sociolog iz Istočnog Sarajeva.

Imati vjere

Dodaje da, ako vjerujemo, moramo znati da smo svi od Boga i da se Bogu vraćamo, a pred njim ćemo odgovarati zbog toga što nismo pružili ruku jedni drugima.

- Bog je jedan! Po njemu treba da ravnamo sebe i svoj odnos prema drugome, a upravo nas na to upućuju praznici koji su iza nas i pred nama. Ako je Bog na prvom mjestu, sve ostalo je na svom, i čovjek, i narod, i država, i politika, i brat, i komšija, i tuđin, i stranac. Zato, ako imamo vjere, onda ne smijemo dozvoliti da ovo što imamo bude ničije. Drugi nam određuje kako da govorimo, u šta da vjerujemo, čemu da se nadamo. Sve smo to vidjeli, nažalost, i danas gledamo, ali na nama je hoćemo li postati nečiji ili svoji - poručuje Vasić.

AKO

budemo svoji, bit ćemo i od Onoga u koga vjerujemo i zbog koga na metanije i sedždu padamo. Taj tihi glas koji tu izgovaramo ima ko da čuje – ima ko da nas štiti – jer uvijek postoji nada. Ja tako mislim, pišem, govorim, vjerujem, ispovijedam, molim, nadam se i živim, jer na to me obavezuješ ti, čovječe, preko koga ću doći do Tebe, Bože.