Bosanskohercegovački pisac Aleksandar Hemon, nastanjen u Čikagu, napisao je kolumnu o Peteru Handkeu za američki "The New York Times".

Kolumnu je započeo govoreći o svom nekadašnjem divljenju Handkeu, u mladosti. Bio je oduševljen njegovim romanima i u njemu vidio svoj uzor. To se promijenilo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i krvavih pohoda Jugoslavenske narodne armije kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a ranije nakratko kroz Sloveniju, pod naredbama Slobodana Miloševića, kojeg je Peter Handke podržao. 

- Ne sjećam se kada ni kako sam čuo da je Handke, čija je majka Slovenka, odlučio da su jedine prave žrtve jugoslavenskih ratova Srbi, a zapadne vlade i novinari iz mržnje lagali o ovim događajima. Možda je moja prva reakcija bila puka nevjerica, jer nisam mogao zamisliti da bi pisac koji je pisao o „anđelima na nebesima iznad Berlina koji čuvaju sve svoje građane“ mogao misliti da su muslimani u multietničkom Sarajevu masakrirali sami sebe, kako bi okrivili Srbe, i da su obje strane počinile masovna ubistva u Srebrenici. Handke je insistirao da je broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici preuveličan i da su Srbi tu propatili kao Jevreji u vrijeme nacističkog terora - piše Hemon. 

Naglasio je bliskost između Handkea i Miloševića, koji je austrijskog pisca nagradio Ordenom srpskog viteza, zbog njegove privrženost Srbima.

- Čak i nakon gomile dokaza srpskih zločina u Hrvatskoj i BiH, hapšenja i osuđivanja za koljače, Handkeova podrška tim krvnicima je ostala ista. Handkeove nemoralne deluzije vjerovatno su vezane uz njegovu književnu estetiku, sumnje u jezik i njegovu sposobnost predstavljati istinu, što je na kraju dovelo da je sve jednako istinito ili neistinito. Njegov moralni kolaps može biti viđen u kontekstu vječite islamofobije u Evropi, ili je to koktel negiranja stvari, koji izjednačuje sve dijelove bivše Jugoslavije u krivici za pokolje. Ali, čak i kad bismo Handkeovu moralnu stranputicu mogli objasniti njegovim intelektualnim skepticizmom, teško je shvatiti šta ga je to moglo navesti da podržava čudovište kao što je Slobodan Milošević. Milošević, koji je od Srbije napravio kleptokraciju koja je ovisna o ratovanju, uništio njihovu ekonomiju, izgubio svaki rat koji je vodio, i na kraju ga je njegov narod svrgnuo. Handke ga je opravdavao, nazivajući ga „radije tragičnim čovjekom koji je radio što bi i bilo ko drugi na njegovom mjestu“ - piše Hemon.

Govori da Handkeova djela nije čitao otkako se on posvetio izgubljenom slučaju Miloševića i Srbije.   

- Bivajući Bosanac, nisam jednako Evropejac kao pametni i mudri Šveđani, iz Nobelovog komiteta, koji su Handkeu dodijelili Nobelovu nagradu za književnost – piše Hemon.

Govori da Handkeova politika poništila njegovu estetiku, a njegovo divljenje Miloševiću je poništilo njegovu etiku.

Obrušio se i na Komitet za dodjelu Nobelove nagrade.

- Neznanje istine o Miloševiću i genocidu očigledno nije bio problem Komitetu da nagradi „osobu koja je napravila najistaknutija književna djela s idealnom porukom i ciljem“. Vjerovatno je Komitetu toliko stalo da očuvaju zapadnu civilizaciju, da je Handkeova jedna stranica vrijedna kao hiljadu muslimanskih života. Nagrađivanje Handkea podrazumijeva koncept književnosti koji je zaštićen od surovosti historije i činjenica ljudskog života i smrti. Rat i genocid, Milošević i Srebrenica, vrijednost riječi pisca i djela u ovom trenutku historije, to su stvari koje su interesantne nesofisticiranom seljaku, koji je jednom bio predmet ubistava i raseljenja, ali ne i onima koji mogu cijeniti književničku genijalnost. Za njih genocid dođe i prođe, ali književnost ostaje zauvijek.

Handke je Bob Dilan u opravdavanju genocida. Nobelov komitet je pokazao da ne zna mnogo o književnosti i njenoj stvarnoj poziciji u ovom svijetu – zaključio je Hemon.