Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ

Emir Hadžihafizbegović (55) jedan je od najboljih i najtraženijih glumaca u regionu. Njegov život dobrim dijelom se odvija na točkovima, a vrijeme kada je u Sarajevu uglavnom provodi u Kamernom teatru 55, na čijem je čelu pola godine. Intervju s ovim velikim umjetnikom tako smo i radili između njegovih putovanja.

Hadžihafizbegović je poznat kao čovjek koji ima stav i izgovara ga bez kalkulacija. Tako je bilo i u veoma otvorenom intervjuu za „Dnevni avaz“, u kojem je govorio o brojnim aktuelnim temama. Krenuli smo od Emirovog nedavnog gostovanja u Beogradu s kultnom predstavom „Žaba“.

Mentalna situacija

Kako Vi danas doživljavate Beograd?

- Ma, Beograd je duga priča. Grad mikser, kao što je i naziv mjesta gdje smo igrali predstavu „Žaba“ - „Mikser House“. Konglomerat tranzicijskog ambijenta sa svim njegovim atributima. Kao i svi gradovi širom Evrope i bivše Jugoslavije, doživio je demografski zemljotres. Sva Srbija sjatila se u Beograd. Mi smo nekada s „Audicijom“ u Beogradu, prije 30 godina, prodali 120.000 karata. Bilo je to u vrijeme one neobjašnjive pozitivne aure, osamdesetih godina. I, kada sam u Beogradu, ja tragam za tim Beogradom osamdesetih. Takvih fleka po Beogradu, u vidu nekog restorana, zanatske radnje, teatra, koncerta, promocije knjige, novine, dobrih ljudi, može se pronaći i danas.

Većina Beograđana su mali, obični dobri ljudi, kao ovdje u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci. Kuknjava o lošem životu, u taksiju, samoposluzi, trolejbusu, na pijaci. Moja struka, dakle pozorišta, rade punom parom, ali i tu se osjete određena apatija i letargija. Ljudi su zbunjeni, egzistencijalna panika dominantna je tema u svakodnevnoj komunikaciji. Ma, šta da vam kažem? Preslikana mentalna situacija svih država i gradova nastalih disolucijom Jugoslavije. Koja od država živi bolje nakon devedesetih, kapa dolje.

Upravo tokom boravka u Beogradu poslali ste poruku Emiru Kusturici da se vrati u rodni grad. Očekujete li da će Vas on poslušati ili barem odgovoriti na ovaj poziv?

- Ha, ha, ha... Vidim da je ta rečenica, izvučena iz mog dugog odgovora na pitanje šta danas mislim o Kusturici, novinara Branka Rosića, a data za list „Nedeljnik“, izazvala buru reakcija. Mi smo licemjerno portal-društvo. Kažem portal, jer uglavnom se nekoliko pojedinaca u negativnom kontekstu na ovu izjavu oglasilo na portalima. Dakle, ovako: Kusturica je tragična ličnost. Pozicija apatrida prati ga punih 26 godina, htio on to ili ne htio priznati. Dalje, više je uvreda i poganluka iznio o meni lično u posljednjih 20 godina nego o bilo kojem drugom čovjeku u BiH. Išao je tako daleko da je izjavio i to da je jadna majka koja je mene rodila. Častio me terminima kreten, idiot... On se uglavnom obračunavao s pojedincima u Sarajevu i u BiH, među kojima sam na vrhu ljestvice bio ja. U odgovoru na Kusturicu rekao sam Rosiću da su sve njegove Mokre Gore i Kustendorfi, svi njegovi koncerti i dobivena ruska odlikovanja zapravo Potemkimova sela koja je gradio pateći za Sarajevom. Kada sam rekao u intervjuu: „Pripremi, Emire, pet pametnih rečenica, skini mrenu gađenja s rodnog grada i vrati se, jer gdje god umreš, umrijet ćeš i pod zemlju otići kao endemski Sarajlija“, mislio sam na još nešto.

Pojedini portal-licemjeri komentiraju moj odgovor u negativnom kontekstu, ne komentiraju, naprimjer, Milenka Stanića, gospodara života i smrti u okupiranoj Vlasenici, predsjednika kriznog štaba i ratnog načelnika Vlasenice 1992.-1995. U toj nesretnoj Vlasenici, u logoru Sušica, uz skoro 2.000 nevino ubijenih muslimana, mučki je likvidiran veliki košarkaški talent i jedan od najboljih evropskih igrača te generacije, Edin Salaharević. E, taj izvjesni gospodin, čije je ime i prezime jako dobro poznato javnosti, a koji je došao u Sarajevo kao kandidat za zamjenika guvernera Centralne banke BiH, mnogo je relevantniji lik kojim se trebaju baviti portal-licemjeri. Eto vam mesa, da ne znate šta ćete od pisanije. Kakvi se sve „zatamnjeni likovi“ šetaju Sarajevom, kakva se sve bratija uhljebila po državnim institucijama, a devedesetih je ordinirala po BiH u čizmama fašizma, Kusturica je tek blagi eufemizam u odnosu na desetine i stotine krvoloka koji šetaju Sarajevom.

Lijepa stvar

Možete li prokomentirati slučaj Fahrudina Radončića, koji stručna javnost ocjenjuje kao politički motiviran?

- Ja gospodina Radončića poznajem skoro već 20 godina i on je zanimljiva i neobična ličnost. Fajter, beskompromisan, vrijedan, često neugodan, ekspresivan, što bi stari ljudi rekli „ne drži ga mjesto“ od te silne energije i radoholičnosti. Nije mi bilo svejedno kada su ga pritvorili prvi put, pa opet nedavno. Evo, čujem i da je u bolnici. Vidite nešto, ja sam legalista i poštujem institucije BiH. Ali, bh. pravosuđe, kao i bh. izvršna i zakonodavna vlast, nisu u posljednjih 20 godina bili do kraja vjerodostojni u svom načinu rada. Idemo redom. Koliko se u ovom trenutku okrivljenih brani sa slobode?! Koliko li je onih koji bi trebali biti u pritvoru, a na slobodi su?! I treće, koliko je onih koji su okrivljeni, izrečena im je presuda, a na slobodi su i čekaju izvršenje kazne?! Kada se sve ovo sabere, dolazimo do groteske, a ta je: Zašto se gospodinu Radončiću ne dozvoli odbrana sa slobode? Priča o njegovom naknadnom pritvaranju liči mi na priču o dobrom matematičaru u razredu, kojem profesor uvijek može naći zadatak koji ovaj ne zna riješiti. Onda mu profesor „zavaliti“ keca, onako s merakom.

Povijesne odluke

U novembru prošle godine u intervjuu za ''Dnevni avaz'' izjavili ste: „Sretan sam i zbog koalicije SDA i SBB.“ Smatrate li da zbog slučaja „Radončić“ može biti ugrožena ova koalicija te može li imati implikacije na teško stečeno bošnjačko jedinstvo?

- Izjavio sam tada, a ponovit ću i sada. Meni je stoljetni slogan izvezen i na državnoj zastavi Srbije, što znači „Samo sloga Srbina spašava“, potpuno legitimna metafora koja govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jednog balkanskog naroda. Meni je riječ domoljublje, inače najspominjaniji termin u državi Hrvatskoj, također potpuno lijepa stvar. Hrvatski sabor u Mostaru okupi i poziciju i opoziciju i donosi povijesne odluke o sudbini hrvatskog naroda u BiH. I to je lijepa i legitimna stvar. Čemu onda zabrinutost, histerija, loše mišljenje, nerazumijevanje, sarkazam i ironija u političkim porukama kada istu vrstu kohezije naprave Bošnjaci? Jesmo li mi to neki vanzemaljci, neka bića s druge planete, rastu li nam to tri glave ili imamo jedno oko na glavi? Ne kontam. Što se mene tiče, ja godinama zagovaram ideju bosanske nacije, a istu je zagovarao i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, na jednom od stranačkih kongresa. Dao Bog da se ona nekada otjelotvori pa da, prije nego što se dijelimo na Bošnjake, Srbe i Hrvate, izrazimo ponos što smo Bosanci. Ali, šta je, tu je.

Koalicija SDA – SBB posljedica je pragmatičnog dogovora i zabrinutosti nad sudbinom bošnjačkog naroda. Neće, vjerujte mi, nikoga zaboljeti glava od jedinstvene političke i državotvorne poruke bošnjačkog naroda. Vrijeme koje je pred nama, dat će odgovor kome je ta koalicija zasmetala. Svakako da držanje gospodina Radončića u pritvoru stvara poteškoće i konfuziju u radu koalicionih partnera, ali Bošnjaci su čudan narod. Pobjeđuju kada se njihovi neprijatelji najmanje nadaju.

Kultura je kada ima toalet-papira u javnom WC-u i kada policajci imaju lijepe cipele

Kao bivši ministar kulture KS, imate li razumijevanja za one koji danas obavljaju te funkcije, kada Vam kažu da nemaju novaca za kulturu?

- Kultura je vrlo širok pojam. Nedostatak novca da siromašna djeca imaju pristojan obrok u obdaništu ili školi također je nedostatak novca za kulturu. Nedostatak novca da nam policija ima pristojne uniforme i lijepe cipele također je nedostatak novca za kulturu. Nedostatak novca za kulturu je kada na autobuskim stanicama nemate toalet-papira u WC-u. Kod nas je kultura svedena na film, pozorište, operu, balet, izdavaštvo, izložbe i pomalo džeza i sevdaha. Svaki papir podignut s ulice i ubačen u kontejner također je kultura. Uredan haustor i poštovanje saobraćajnih pravila također je kultura. Spalio sam iluziju da će u vremenu pred nama politika napraviti ambijent pristojnog življenja. Da bismo ostali kulturni i mentalno čisti, moramo raditi na deprimitivizaciji našeg društva. Od haustora do državnog parlamenta. Primitivizam u svakom segmentu društva je alarm. Cijeli problem novca u kulturi povezan je, između ostalog, sa strahom vlasti da će oslobađajući novac za kulturu, dobiti partnera s kojim će se unutar države morati takmičiti. I, eto, onda pitanja ko je bitniji. Kultura ili vlast?

Oni koji odlučuju o količini novca unutar pobrojanih kulturnih segmenata, od filma do izložbi, nisu konzumenti te ponude i tu nastaje problem. Tu nastaje provalija. Kako osvijestiti nekoga ko nema potrebu za „kulturnim obrokom“ da spravljanje tog obroka finansira?

Osjećam se duboko umornim

Pola godine ste na čelu Kamernog teatra 55. Jeste li zadovoljni onime što ste do sada uradili?

- Jesam, ali već se osjećam duboko umornim. To vam je ona priča o „zamoru materijala“. Kada se most sruši, a na njemu nema ni kola ni ljudi. Teškom mukom, zajedno s cijelim kolektivom mijenjamo već pet mjeseci vizuelni i repertoarski identitet Kamernog teatra. Sa 14 do 16 programa mjesečno, u martu smo se popeli na nevjerovatnih 25. Ali, Kamernom nedostaje još stručnih ljudi. Polomismo se ovo što nas ima. Teško je ostvariti viziju s, recimo, jednim čovjekom u marketingu, s nedostatkom dekoratera, s nekoliko glumaca koji neće da rade, a zakon ih štiti... Dakle, sve što radimo u Kamernom, namjerno kažem radimo, jer sve su ovo petomjesečne kolektivne pobjede, sa mnom kao upravnikom na čelu, bez uposlenika, ne bi bilo ništa. Mislim tu na glumce, administraciju, tehniku, portire i čistačice. Svaki šraf u kolektivu je bitan. Kada portira i čistačicu poštuješ kao i prvaka drame, onda ti to ljudi vraćaju i spremni su, kako se ono kaže, „poginuti za tebe“. Taj porodični duh, koji pokušavam stvoriti u Kamernom teatru, preduslov je da budemo najbolji teatar u regiji. A to nam je dugoročni cilj. Bože zdravlja i radne energije, pa da ga ostvarimo. Svi smo sretni da od prije deset dana imamo hit predstavu Srđana Vuletića, po tekstu Adnana Lugonića, „Kad bi naglas govorili“. Posjećenost ove predstave zorno govori o tome da smo uradili pravu stvar.

Nije Danis rođen u Kambodži, naravno da je njegova nagrada uspjeh i BiH

Danis Tanović nedavno je donio u BiH „Srebrenog medvjeda“. Od tada traje polemika je li to njegov uspjeh ili uspjeh Bosne i Hercegovine. Šta Vi kažete? Kako ste se Vvi osjećali kada ste dobivali prestižne filmske nagrade?

- Pa, nije Danis rođen u Kambodži. Naravno da je njegova nagrada uspjeh i Bosne i Hercegovine. Kada te prozovu da primiš nagradu, ne zna onaj u Berlinu, Kanu, Veneciji da te domicilna vlast omalovažava i ne da ti da radiš i snimaš filmove. Da si u toj esnafskoj sferi unutar svoje države dobrano marginaliziran. Ali, svako od nas ko je dobivao nagrade, za svoj rad na filmu, bez obzira na sramni društveni i kulturni  
kontekst, osjeća ponos da ta nagrada, osim na njegovu kućnu policu, odlazi i u neku historiju evropske i, naravno, bh. kinematografije.

Drago mi je što sam skinuo stigmu

Emir Hadžihafizbegović jučer je u Općinskom kaznenom sudu u Sisku priznao krivicu za saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradala Ankica Kuduz (63). Sud mu je izrekao kaznu od godinu dana zatvora, uvjetno na četiri godine. Nesreća se dogodila na autoputu A3 kod mjesta Bročice 12. oktobra 2014.

- Sretan sam što je proces završen, a, naravno, nesretan što se sve to završilo smrtnim ishodom. Sudski postupak bio je vrlo korektan. Drago mi je što je sud uvažio sve olakotne okolnosti. Dakle, da je signalizacija pometena, što je pročitano na sudu, da je čovjek pobjegao s mjesta pometene signalizacije, da se u preticajnoj traci u mraku mijenjala guma bez ikakvog upozorenja. I, naravno, ono što je meni najdraže jeste da sam na neki način destigmatiziran, sjajnim odnosom sa kćerkom gospođe Kuduz, koja je stradala, i da je taj odnos za posljedicu imao nagodbu koju smo mi napravili još prije devet mjeseci. Ovo je samo potvrđivanje nagodbe iz juna 2015., kada smo Lana Kuduz i ja napravili ovu vrstu nagodbe zajedno s Državnim tužilaštvom – izjavio je Hadžihafizbegović.