Čak i prosječan promatrač istraživanja i procesuiranja ratnih zločina na području Balkana ne može se oteti utisku da se istrage, hapšenja i procesuiranja događaju gotovo u pravilnim vremenskim intervalima, uvijek prije, u toku ili nakon nekih bitnih dešavanja za ovaj region, posjeta ili upozorenja zvaničnika. I sve to vrlo, vrlo sporo.

- Sve je bilo jasno od prvog dana, postojali su svjedoci, izjave, počinioci. Ako je zakasnjela pravda, dobro je, ali djeluje mi da je ovo trebalo nekome drugom, da postoje motivi da se to upravo sad uradi - rekao je brat jedne od žrtava iz voza u Štrpcima i u jednu rečenicu sažeo sve što bi se moglo reći o pravdi "na kapaljku" za žrtve zločina devedesetih.

Dotad porodice žrtava ili preživjeli susreću svoje zlostavljače na ulicama, kako vode potomke, uživaju, pa nerijetko i trošeći, koristeći imovinu onih koje su smaknuli. Istinu otkrivaju tek sekundarne, tercijarne grobnice, slučajni preživjeli ili pokajnici, koji nakon dvije decenije nemira u glavi odluče progovoriti.

- Nikada nam neće biti jasno zašto im treba toliko vremena. Kao da žele da se naši katili nažive, nauživaju i, kad im bude svejedno, da onda, reda radi, jednog od stotinu procesuiraju. Na kraju rijetki i dožive zatvor - realna je ocjena koju je izrekla žrtva etničkog čišćenja u BiH.

Ako se zna da tužilaštva i sudovi u BiH trebaju okončati hiljade slučajeva protiv desetina hiljada osumnjičenih, postojećom dinamikom jasno je da će mnoge ubice ostati nekažnjene, a zločini sakriveni. Zato se i može, ustvari mora, postaviti pitanje je li dinamika rada onih kojima je to posao u cilju otkrivanja ili prikrivanja zločina.