Priča je ovo o djevojci, tinejdžerici. I o djevojkama poput nje. Šefika joj je ime. Čitam njene Facebook statuse ovih dana i često o njoj razmišljam. U kolicima je. Ima poteškoće u kretanju. Iz Živinica je. Čitam njenu rečenicu: „Osmijeh je moj zaštitni znak“. I jeste. Dok nam se smiješi s fotografije izlazeći iz bazena u kojem je imala mukotrpne vježbe, čovjek pomisli da za nju ne postoje nikakvi problemi. I ne postoje kad vidiš mladog čovjeka koji se bori s prirodom. Prkosi joj.
Napravila je film: „Najveća životna vrijednost je zdravlje“. Nije to film za velike nagrade, ali jeste poučan. Dirljiv. Ljudski. O zdravlju. Šefika glumi liječnicu i svojoj pacijentici kaže da sluša njene savjete jer život nema reprizu. Moli je da dosljedno uvažava upute. Veli da zdrav čovjek ima milion želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi. Dok smo zdravi, svega nam je malo. Kad bolest pokuca na vrata, nijedna želja se ne mjeri s onom o zdravlju.
Šefika pohađa Zavod za djecu s poteškoćama u razvoju. U Tuzli. Njen omiljeni profesor je Saša. S njim priča o svemu. A za sebe kaže da se ne voli hvaliti, ali da je uspješna u streljaštvu. Voli i debatu. Nedavno je bila na državnom debatnom natjecanju. Pratila je debate vršnjaka i sudila. Pobijedio je njen najdraži govornik Alija. Iz Medrese u Tuzli. Na proglašenju najboljih Alija joj je prišao. Zagrlio ju je. Onako bratski i rekao da će govoriti za nju. Čuo se pljesak. Gromoglasan. Sala puna bh. mladosti je stajala na nogama i pljeskala. Svojoj Šefiki. Stajali su na nogama i za nju i za sebe.
A ona, samo se nasmijala i svojim zaraznim osmijehom rekla da će opet doći na natjecanje i da će Alija opet biti najbolji. Snimila je Šefika još jedan film. Nazvala ga je: „Pet činjenica o meni“. Jedna od činjenica je bila da ima simpatiju, ali da nije sigurna da li se ona njemu sviđa jer je u kolicima. Tu zastadoh. Da li su kolica nužno i uvijek ograničavajuća? Šefika prelazi mnoge barijere. Bavi se sportom, govorništvom. Ali, dogodi se da negdje ne može stići. Ne zato što nema želju nego što joj drugi onemogućavaju da stigne. Spominjala je da na mnogim mjestima nema pristupnih rampi za njena kolica. Da je drugi ne puštaju da prođe mimo njih u svojim kolicima.
Važnost zdravlja
Naša Šefika neće stići na mnoga mjesta zato što oni koji slobodno hodaju ne vide njenu prikovanost uz kolica. Ali se ona ne predaje. Uporno vježba. Snima videoklipove o važnosti zdravlja. A oni koji se kreću putanjama dječijeg odrastanja, nažalost, često ne vide, ne čuju i ne osjete snagu koraka onih kojima treba pomoć. Pomoć na putu odrastanja i hvatanju života u igri prolaznosti.
Naša Šefika ohrabruje vršnjake riječima: „ovako izlazim iz bazena sama“, nakon još jedne u nizu vježbi. Bazen je nekom razonoda, a nekom borba za život. Stoga zaustavimo ponekad naš žurni korak i osvrnimo se na ono što se dešava mladosti koja se teško kreće ili ne vidi ili poput Slavka sporije govori. To je mladost ove ranjene zemlje i baš zato moramo biti ranjivi na njihovu ranjivost. „Osmijeh je moj zaštitni znak“, veli Šefika.
Ne oduzimajmo joj ga.
