Ime Omer Behmen u mom sjećanju se javlja, prije svega, kao ime moga školskog kolege iz banjalučke gimnazije. Vrlo inteligentnog, duhovitog i omiljenog kolege Omera Behmena. Da postoji drugi čovjek koji nosi isto ime nisam znao sve dok se ime inžinjera Omera Behmena nije pojavilo u medijima kao optuženog člana grupe Alije Izetbegovića.  

 Ili svi ili nijedan

Svi koji su tada bili uhapšeni i optuženi osvojili su odmah moje simpatije iz dva razloga. Prvo, jer sam oduvijek cijenio ljude koji su dosljedni u svojim mišljenjima, a pogotovo one koji su spremni da zbog svojih uvjerenja trpe obimne represije, a drugi moment je proizlazio iz moga uvjerenja da je komunistički režim dospio do krajnje tačke kada mu ne preostaje ništa drugo nego da vrši represiju nad ljudskim mišljenjem.  

Ime Omer Behmen se, međutim, u mom horizontu pojavilo u vezi s radom Odbora za ukidanje zakona o verbalnom deliktu i zahtjeva tog odbora da se svi osuđenici po toj osnovi odmah imaju pustiti na slobodu. Bio sam član tog odbora kojim je predsjedavao tada najpoznatiji srpski književnik i intelektualac Dobrica Ćosić, a u kojem su bili poznati javni radnici, intelektualci iz cijele zemlje, a među njima i Muhamed Filipović.

Desilo se da su kod mene na večeri bili moja draga prijateljica i kolegica i drugarica iz djetinjstva Emina Kapidžić, udata Cvijetić, i njen muž Maho Cvijetić. U toku večere zazvonio je telefon i advokat Perović koji je zastupao naš odbor prema institucijama vlasti obavijestio me sa radošću da je Predsjedništvo prihvatilo naš zahtjev za oslobođenje svih zatvorenika, a da je napravljen izuzetak samo za Omera Behmena, za kojeg postoje neki drugi razlozi zbog kojih oni ne žele da ga puste.

Na tu vijest sam reagirao veoma žestoko tvrdnjom da je Omer Behmen najeklatantniji primjer osuđenika za verbalni delikt, prema tome da, ako njega neće pustiti, mi moramo odustati od svog zahtjeva te da je moje stanovište ili svi ili nijedan. Na moje riječi reagirao je Maho Cvijetić kazavši mi: „Moj Muhamede, ja sam do sada vjerovao da si ti pametan čovjek, a sad vidim da nisi. Znaš li ti Omera Behmena i kakav je on čovjek. Ako se Omer Behmen pusti iz zatvora, adžes će biti cijela Bosna, a za nas muslimane bi bilo najbolje da Omer ostane u zatvoru što duže.“

Na moje pitanje odakle mu to mišljenje, Maho mi je odgovorio: „To je tuhaf čovjek zbog kojeg sam ja odležao šest godina zatvora.“ Nisam dalje ulazio u stvar, a nisam ni odustajao od svog uvjerenja da Omer Behmen mora biti pušten. Kasnije sam Omera Behmena lično upoznao u kući moje tetke Munire hanume i njenog sina Edaha Bećirbegovića na sastanku koji mi je zakazao Alija Izetbegović nakon što smo se u Zagrebu razišli oko toga kakvu političku akciju treba da vode muslimani.

Kod tetke Munire

Kad sam došao kod tetke Munire, zatekao sam tamo Omera Behmena, braću Ismeta i Izeta Serdarević i inžinjera Kasumagića, ali Alije Izetbegovića nije bilo. Na tom sijelu vođen je razgovor o svakojakim stvarima osim o onim koje su bitne pa sam ja napustio to društvo mada su mi braća Serdarevići bili odranije poznati s obzirom na to da su bili daidžići moje braće. Sljedeći put sam se susreo s Omerom Behmenom u Visokom kada je Alija već započeo s agitacijom za stvaranje svoje stranke. Tom prilikom susreo sam poznatog visočkog trgovca Hamdu Hadžiomerovića, za kojeg sam znao da je veliki musliman, a on mi je na pitanje hoće li se pridružiti stranci koju stvara Izetbegović odgovorio protupitanjem: „Muhamede, ima li tu Omera Behmena?“

Na moj odgovor da je Behmen jedan od vodećih ljudi te grupe, Hamdo mi je rekao: „E, onda tu meni nije mjesto, jer sam zbog tog čovjeka ja odležao šest godina u Zenici.“ U međuvremenu sam osnovao Forum za zaštitu muslimana, jer sam bio uvjeren da će nacionalno organiziranje političkog života u Bosni dovesti do obnove zahtjeva za podjelom Bosne kakva je izvršena 1939. godine. Kako se osnivačka konferencija Foruma pokazala kao izuzetno značajan kulturno-politički događaj i kako je prepuna sala insistirala da se na programu Foruma formira politička stranka što sam ja odbio, a konferenciji su prisustvovali osnivači muslimanske stranke Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić, nekoliko dana poslije pojavio se lično Omer Behmen.

Rekao je da mu je drago što sam osnovao Forum, što je mene obradovalo, a zatim mi rekao: „Došao sam da ti ponudim 500 imama koji će ti izvršavati sve tvoje naloge.“ Na tu izjavu ja sam reagirao kazavši da ja ne trebam ni 500 ljudi, a kamoli 500 imama, nego da tražim saradnike koji će otkrivati i utvrđivati sve akte povrede prava muslimana i o tome informirati centar Foruma koji će na to reagirati u javnosti, a i sudskim optužbama protiv počinitelja takvih akata. Dakle, da se tu radi o jednoj drugoj vrsti aktivnosti. Na to je Omer odgovorio: „Ja ti garantiram da će te slušati jer ih ja imam u džepu.“

Ja sam mu odgovorio da niko ne treba držati imame u bilo kakvom džepu ili bilo kakvoj vrsti obaveze ni prema kome osim prema njihovoj dužnosti da ispravno tumače našu vjeru, a da za svoj posao odgovaraju samo Allahu i u određenom okviru džematskom medžlisu koji ih je imenovao i koji ih plaća, odnosno džematu. Omer je nakon toga napustio moj kabinet nezadovoljan mojom reakcijom.

Sve što sam kasnije iskusio i svi susreti koje je on imao sa mnom jer ja nikada nisam ni pomislio, ni poželio, ni zatražio da se sa njim susretnem, imali su katastrofalne konsekvence. Prvi takav susret dogodio se u Brezovu Polju, gdje je trebala da bude održana osnivačka sjednica Skupštine stranke, a na koju smo svi došli nakon vrlo uspješne osnivačke sjednice Skupštine u Banjoj Luci koju sam ja organizirao.

U razgovorima koje sam vodio s Alijom Izetbegovićem rekao sam mu da bi u svom pokretu trebao imati više svjetovnih intelektualaca, a ne uleme, s čime se on saglasio, pa me zamolio da razgovaram s nekima od njih. Ja sam razgovarao s mnogima i svi su se odreda ustezali odlučivši da čekaju šta će se desiti, jedino je briljantni intelektualac Fuad Muhić prihvatio prijedlog da se uključi u pokret političke emancipacije muslimana. U tu svrhu je došao u Brezovo Polje da bi učestvovao na tamošnjem skupu.

Kad se pojavio u sali, bio sam obradovan, a vidio sam da se obradovao i Alija Izetbegović. Muhić je prišao grupi ljudi, među kojima je bio Alija Izetbegović, a pored njega i Omer Behmen i kad je pružio ruku Omeru Behmenu, Behmen ga je pljunuo, a Muhić je ostao miran i sabran, izvadio je maramicu iz džepa, obrisao lice i napustio salu, da bi ubrzo, nažalost i na veliku štetu po interese naše nauke, završio i život.

Za mene je, naravno, nakon toga Behmen prestao postojati, ali ja nisam za njega, pa je uslijedio njegov nalog da se moje prisustvo osnivačkoj sjednici Skupštine onemogući tako da me „povale“ bez obzira šta je to moglo da znači. Iz te situacije me je izveo čovjek kojemu mnogo dugujem i koji nije izvršio nalog da me dovede na mjesto gdje me je trebalo „povaliti“.

Teške uvrede

Kad je započeo rat i kad je formiran Odred „El-Fatih“, na jednom od skupova tog odreda Behmen je rekao da smo Adil Zulfikarpašić i ja najveći neprijatelji muslimana. Kakvo je to moglo značenje imati, može se samo zamisliti.

Ono što je mene najviše povrijedilo u ponašanju Omera Behmena, ne prema meni, nego prema mojoj supruzi Nadiji Filipović, rođenoj Dorocić, i mom sinu Nedimu Filipoviću. Omer Behmen je u predizbornoj kampanji mogao o meni da govori šta god je htio i mislio, ali je taj čovjek u svom ponašanju koristio apsolutno sa svakog ljudskog, a pogotovo islamskog stajališta, nedopuštene akte vrijeđanja, pa je tako u Dubravama na političkom zboru držeći govor rekao da je „Vlah Muhamed Filipović oženjen Vlahinjom Nadom i da ima sina Nenada”.

Pri tome je Behmen zaboravio da je moja Nadija potjecala iz najuglednijih familija toga kraja i da je imala mnogobrojne rođake u Stocu, u Dubravama, Čapljini, Ljubuškom, Mostaru i Nevesinju. Da je po majci bila Muratagićka, odnosno Muratbegovićka, u srodstvu s najuglednijim familijama Hercegovine, a po ocu kćerka Alibega Dorocića, tako da su njeni rođaci koji su prisustvovali tom skupu bili izuzetno pogođeni, uvrijeđeni, ali je, na svu sreću, jedan od njih snimio Behmenov govor. Taj snimak sam posjedovao i više puta sam rahmetli Aliji Izetbegoviću govorio o nedopuštenom ponašanju i teškim uvredama koje je sebi Behmen dopuštao prema meni, mojoj ženi, koja je bila izuzetno dobar i pošten čovjek i prava muslimanka. Nikad nikom nije zlo pomislila, a kamoli učinila, širila je oko sebe dobro, žrtvujući ne samo svoje vrijeme nego i svoja sredstva kako bi pomagala ljudima.

Alija je neprestano izbjegavao da donese sud o tome pa je govorio: „Ma nije valjda to Omer uradio. Jesi li ti, Muhamede, siguran? Ja ne vjerujem da je on to mogao tako učiniti?!“, što je mene dovelo u sumnju da se i on sam plaši Behmena. Kako bilo da bilo, rat je odveo Behmena na jednu stranu svijeta u Iran, a mene na drugu, u Švicarsku i Veliku Britaniju, gdje sam bio ambasador kao i on.

Život nas je ponovno sastavio na neobičnom mjestu. Bila je to američka baza „Zepelin“ kod Frankfurta, odakle su polijetali avioni prema Bosni i odakle sam ja trebao da letim za Sarajevo na razgovor. Na aerodrom sam došao taksijem, a nakon nekog vremena pojavila se kolona automobila Ambasade Bosne i Hercegovine u Bonu koja je dopratila ambasadora Behmena i njegovu suprugu do baze i dovukla njihov veliki prtljag. Kad je trebalo izmjeriti težinu prtljaga, a pravila su dopuštala da svaki pojedini putnik može sa sobom nositi samo 30 kilograma ukupnog prtljaga, ispostavilo se da prtljag Behmena mnogostruko prevazilazi dopuštenu težinu. Nastao je problem jer su američki vojnici odbili da prime njihov prtljag.

Spašeni paketi

Meni je bilo žao, posebno kad se konstatiralo da supružnici nose 50 kilograma maslaca upakovanog u jedan veliki paket - sanduk pa sam prišao vojnicima i budući da Behmen nije bio u stanju s njima komunicirati, pitao sam zašto prave problem, a kad su mi rekli o čemu se radi, rekao sam da trebaju da razumiju da je Sarajevo opkoljeno i da ljudi tamo gladuju te da je svaka hrana dobrodošla. Rekao sam im da je moguće riješiti taj problem što ćemo razlike u težinama koje postoje u prtljagu svakoga od nas koji putuje, a bilo nas je 22, pripisati bračnom paru Behmen, što će bitno smanjiti višak težine njihovog prtljaga.

Moj prtljag je, naprimjer, bio težak 24 kilograma. Tako da je već na tome dobiveno šest kilograma i bilo je moguće nadoknaditi razliku. Na tu moju intervenciju i argument koji sam im obrazložio, vojnici su pustili prtljag Omera Behmena i njegove supruge Salihe, tako da je taj problem bio riješen. Međutim, nakon što je ta prepreka prebrođena, dogodilo se da je taj prtljag trebalo odnijeti kojih 300 metara od zgrade aerodroma do aviona, a svi su ljudi uzeli svoje prtljage i ostavili porodicu Behmen pored njihovih paketa.

Tada sam zamolio vojnike, rekavši im: „Dečki, nećete valjda jednu damu i jednog starog gospodina ostaviti da se muče ili da ostanu bez svog prtljaga, uzmite te pakete i prenesite ih do aviona, to je za vas igračka.“ Vojnici su me poslušali i tako su bili spašeni paketi porodice Behmen. Ono što me nije iznenadilo znajući o kakvom se čovjeku radi je činjenica da mi Omer Behmen nije zahvalio za ovo što sam za njega i njegovu suprugu uradio.

Bilo pa prošlo, osim gorčine u ustima i ružnog sjećanja, osobito kad se radi o uvredi na račun moje Nadije i mog sina, ja nemam ni kapi osjećanja mržnje prema tom čovjeku koji je nanio dosta štete mnogim ljudima i našoj zemlji, ali kao musliman ja mu halalim.

On će za svoja djela odgovarati tamo gdje ćemo i svi. Na ovom svijetu pred historijom, a na ahiretu pred Onim pred kojim ćemo svi polagati račune o svojim djelima.