Kultura dijaloga

Stara Nanićka

Autor: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
16.06.2018 15:12
A
A
A

Stara ulica, negdje iznad Muzičke škole u Sarajevu. Još tad su oronule stepenice dijelile nizove kuća u mahali. U jednoj od ulica s velikim zvekirom bijahu jedna ogromna drvena vrata. Iza njih je stanovala stara Nanićka. I sad da me pitate kako joj je bilo pravo ime, ne bih znala. Jednostavno, odrasli su je zvali “Nanićka“, a djeca su to ponavljala uz dodatak “teta Nanićka”.  

Veliki kašalj

Imala je staru bosansku kuću s čardakom. Na tom čardaku je bila dječija oaza. Za lijepa vremena djeca bi se igrala po avliji od kaldrme. A, kaldrma je bila bijela, izribana i bez ijednog listića između kamenica. Po ćoškovima hadžibeg i ruže. Sjećam se da je Nanićka bila pokrivena i tih sedamdesetih godina i da je nosila dimije. Imala je puno unučadi.

Jedna djevojčica, koja joj je rado dolazila, nije bila njeno unuče, ali se osjećala baš kao da jeste. Jedne godine je djevojčica bila mnogo bolesna. Imala je veliki kašalj. Mama joj je davala sve i svašta da joj bude bolje, ali ništa nije pomagalo. Ostalo je još samo da proba nekakav čaj od luka. Ma, nije to ni čaj. To je neka sluzava tečnost koja ne može da prođe kroz grlo. Bližio se Bajram. A to je značilo okupljanje kod teta Nanićke.

Lela, Dado, Nermin, Žanka, Sanjin i još nekoliko njih su bili njeni unuci. S njima bi bio i Baho iz kapije prekoputa. Bolesna djevojčica nije imala nikakve izglede da se tog Bajrama druži sa svom tom djecom na čardaku.

Osim! Osim ako ne popije dan prije tri šolje sluzave tečnosti. Majka joj je pripremila svečanu garderobu. Neke smeđe, tek sašivene hlače s tregerima i žutu rolku i posložila ih na krevet pored djevojčicinog. Neizvjesnost je počela. Da li će pobijediti Bajram kod Nanićke ili dječija gadljivost. Tog dana svratila joj je Lela i rekla kako su dogovorili čega će se sve sutra igrati i da je majka Nanićka napravila mnogo jela u njenim sahanima s poklopcima. Prva šolja lijeka je bila popijena, a do navečer i preostale.

Mirisno dvorište

Svanuo je napokon novi dan, a djevojčica se počela spremati i radovati Bajramu za koji je znala samo kroz radosti kod Nanićke, jer se u njenoj kući nije obilježavao taj blagdan. Otvorila je vrata velike kapije i s majkom ušla u mirisno dvorište. Dočekala ih je cika djece. Radost. Miris najljepših jela i soka od ruže. Za dobrodošlicu. Poljubila je staroj Naninćki ruku i dobila nekoliko bombona. Onda je krenula radost. Odrasli su sjedili u gostinskoj sobi dolje lijevo od ulaznog hodnika, ganjkom su ga zvali, a djeca gore.

Cijeli svijet je bio njihov sve dok ih nisu pozvali da sjednu za niski okrugli sto, poput velike tacne. Sofra su ga zvali. I za njih je sve bilo pripremljeno kao i za odrasle, samo malo umanjeno. Tanjurići s poklopcima. Ona je najviše voljela kolačiće. Ali to nisu bili kolači, nego kolačići od mesa. Koliko se samo, onako dječije naivno, čudila da mogu biti kolači i od mesa. Noć bi se počela spuštati, a čarolija je polako nestajala. Bližilo se vrijeme rastanka s prijateljima. Prvi dan Bajrama bližio se kraju. Ali, ona se već radovala sljedećem. Ostali su samo mirisi soka od ruže, zalivenih kolača i raznih jela.

Nanićke već dugo nema. Ostala je samo ruševna kuća. Unuci se rasuli po svijetu. Ali, ostao je miris djetinjstva i miris Bajrama na čardaku. Danas djevojčica ima svoju djecu i pravi im sok od ruže. Poneki zaliveni kolač i kolačiće od mesa. I danas u mislima često protrči čardakom dozivajući drugare koji su se posakrivali u budžake. A šta su budžaci? E, to znaju samo oni koji su se u njih sakrivali.

Više o:

Sarajevo