Ne računajući kratak period kada je bivši ministar sigurnosti Fahrudin Radončić mobilizirao Koordinaciono tijelo za zaštitu i spašavanje na nivou BiH, državni nivo vlasti potpuno je izoliran od borbe da se pandemija koronavirusa pokuša staviti pod kontrolu.

Iako bi ta adresa morala biti epicentar svih dešavanja, predstavnici institucija države izgledaju kao otuđeni centar (ne)moći, koji u stanju kada svakodnevno umiremo, a kraj se ne nazire, podsjeća na neki savjetodavni organ bez obaveza i odgovornosti. Odluke se donose u entitetskim i kantonalnim štabovima i vladama, a ona državna je tu da nešto kao koordinira, odobri, napiše potvrdu i “udari” pečat te se lijepo počešlja dok na aerodromu dočekuje paletu maski, rukavica ili sadaku vakcina.

Uzroci ovakvog stanja djelomično potječu i iz Dejtona. Jasno je da nadležnosti države osporavaju jake političke snage, čiji predstavnici od nje uredno primaju plaću, ali to ne može biti alibi da se svaka odluka, poput vrućeg kestena, ispušta iz ruku te da se dani nastave trošiti u kabinetima.

O Aleksandru Vučiću mnogo je toga rečeno, ali od činjenica se ne može pobjeći. Izjavom da je zbog nabavke vakcina bio u stalnoj komunikaciji s premijerom Velike Britanije ili predsjednikom Kine, tjera na razmišljanje o dometima bh. zvaničnika.

Dok Vučić dočekuje novi kontingent od pola miliona doza, bh. zvaničnici jedva još dobace do ambasadora SAD i EU u Sarajevu kako bi od njih zatražili pomoć da nam se konačno isporuči ono što smo, onako smušeni i nekoordinirani, u decembru nekako skuckali i platili.

Radi se o samo jednom primjeru očigledne nemoći ili neznanja, ali svaki od resora i svaka institucija ima ili bi trebala imati veze, nadležnosti i obaveze u najvećoj krizi nakon rata u kojoj se greške i kašnjenja plaćaju životima, u kojoj normalan svijet ne razumije granice naših entiteta i one u našim glavama, a ni mi da ćemo, ovako podijeljeni, i dalje ostati osuđeni na donacije. I inatiti se jedni drugima ko je dobio više.