Kada je prije skoro tri godine obznanjeno da se Mostar kandidarao za Evropsku prijestonicu kulture (EPK) 2024., ta vijest je donijela nove podjele u gradu. Ne na nacionalne, vjerske, etničke već na one „za“ i „protiv“.
Druga grupa je bila masovnija i ismijavala kandidaturu, no, kako je vrijeme odmicalo i kada je rečeno da se Mostar plasirao u finale, smijeh većine se počeo utišavati.
Kao da su počeli uviđavati da je kultura, do tada marginalizirana, počela donositi svjež dašak u močvaru u kojoj žive. Jer, Mostar je godinama opterećen političkom krizom zvanom neodržavanje lokalnih izbora, a jezik koji se koristi u, kofol, njenom raspetljavanju i koji se jedino računa između glavnih političkih aktera jeste onaj interesni.
Tako Mostar više, evo, od deceniju stoji u mjestu kao u močvari, koja sve više zaudara. Slike nagomilanog smeća, koje su obišle cijeli svijet, samo oslikavaju stvarno stanje zapuštenosti grada uz čije ime se vežu naljepši pridjevi i prilozi.
Smeće je samo jedan u moru nagomilanih problema u Mostaru, u kojem zbog višegodišnjeg nepostojanja zakonodavne vlasti nijedno gradsko preduzeće nema direktora i organe upravljanja kojima mandat nije istekao?!
Stoga je Mostaru bila važna kandidatura za EPK. Prije svega, ta je aplikacija odgovorne i uposlenike u sferi kulture pokrenula na razmišljanje, na kreiranje sadržaja, planova i strategije i to dugoročno.
Realno, s obzirom na infrastrukturu, društvene i političke okolnosti, na ukupno stanje kulture i stanje u svakoj pojedinoj ustanovi kulture koje su praktički donedavno uglavnom radile bez strategija, teško da se Mostar mogao mjeriti s norveškim Bodom.
Međutim, ne iskoristiti ono sto se uradilo, naklonost i podršku gradskih struktura, javnosti i medija i vrijeme trošiti na međusobna optuživanja i analize zbog čega Mostar, ipak ,nije dobio titulu EPK, a pri tome zatvarati oči na realno stanje i vlastitu odgovornost, najkraće rečeno je glupo.
I, da, možda se, ipak, treba zapitati ko su Mostaru neprijatelji i vanjski i unutrašnji. Ne, nije to Incko.
