Permanentan priliv migranata u Tuzlu, koja je postala prvi tranzitni bh. grad na putu ka “obećanoj zemlji”, na svojim plećima iznijela je grupa volontera, nekoliko humanitarnih organizacija i građani koji, za razliku od vlasti sa svih nivoa, nisu okrenuli glavu od ljudskih bića.
Za dlaku je izbjegnuta humanitarna katastrofa, a država, entiteti, kantoni ili gradovi, htjeli to ili ne, morat će se pozabaviti rješavanjem ovog problema, kojem se ne nazire kraj. Šta više, sa proljećem se očekuje još žešća “seoba naroda”.
Mnogo je otvorenih pitanja zbog kojih se mora staviti prst na čelo. Prvenstveno ko stoji iza očiglednog lanca krijumčarenja ljudi, jer je u proteklih pet godina iz Srbije do BiH, prema nekim procjenama, prošlo više od milion ljudi. Organizirane grupe krijumčara iz Srbije, BiH, Hrvatske i ko zna odakle, zaradile su na ljudskoj nevolji milione maraka.
Ostaje otvoreno pitanje zaštite državne granice. Službenici Granične policije nadljudskim naporima pokušavaju kontrolirati kritične tačke, ali poredeći njihovu i brojnost migranata, i laicima je jasno da ne mogu kontrolirati sve “mišije rupe”.
Zato su migranti svuda oko nas. Već tri godine na platou Željezničke stanice u Tuzli, u Krajini, u Sarajevu, na svakoj raskrsnici, na ulicama… Sklanjaju se od hladnoće gdje znaju i umiju, trguju papirnim maramicama, raduju se toplom obroku, odlaze, dolaze, stižu i nestaju.
Zato je migrantska kriza ispit naše zrelosti, na ljudskom, humanitarnom, ali i sigurnosnom nivou. Ne treba zanemarivati njihovu privatnu nesreću, ali ni činjenicu da većini niko ne zna ni ime ni prezime niti ijedan podatak kojim bi se trebalo raspolagati za “zlu ne trebalo”.
Rješenje je u sistemu, hvatanje ukoštac s trogodišnjom šutnjom domaćih i međunarodnih institucija. I baš zbog toga, ništa se neće riješiti preko noći. Ali, važno je da je počelo.
