Jezik je nevjerovatna stvar. Nama je blizak i s njim smo srasli, pa ni ne možemo uočiti šta je on zapravo. Često kažemo nešto za što uviđamo da nismo željeli reći i to vidimo onda kada iz govora nastanu nerazumijevanja umjesto onog što je osnovno za svaki govor, tj. da uspostavi komunikaciju i omogući ljudima međusobno razumijevanje.

Razlike i podjele

Mi s jezikom ustvari postajemo ljudi, i to ljudi određene sredine, civilizacije, kulture, načina mišljenja i tradicije koja nam je najbliža i najdostupnija i zapravo jedina. Niko se nije rodio i odrastao kao čovjek uopće, nego samo kao čovjek određene sredine, ljudske zajednice i jezika. Jezik nas prati kroz cijeli život, otvara ili zatvara nam puteve i čini nas ljudskim bićima u pravom smislu riječi.

Ono što nas kao ljude povezuje u govornu, a potom i u običajnu i uopće ljudsku zajednicu jeste upravo jezik, a ono što nas unutar te jezičke zajednice razlikuje, što nam omogućava da se i razumijemo i razlikujemo i ne razumijemo naziva se najčešće žargon, tj. specifični način upotrebe jezika, izbora leksike, frazeologije, stilskog formiranja izraza koji karakterizira određene ljudske grupe i individue iz čega nastaju određene posebne ljudske grupe koje se čak razlikuju tako da se dijele, a u mnogo slučajeva i suprotstavljaju putem podjela.

Javlja se masa žargona, tj. posebnih načina upotrebe jezika koji označavaju određeni specifični način mišljenja, kulture i razlikovanja među ljudima, nekada staleškog i profesionalnog, a danas ne samo staleškog, kulturnog i vjerskog nego i političkog. Svi mi možemo jednostavno utvrditi postojanje takvih razlika među nama, primjećujući kako se među sobom razlikujemo ne samo u pogledu sadržaja naših izjava nego osobitim načinom upotrebe sredstava istog jezika, ali s rezultatom nastanka ponekad veoma signifikantnih jezičkih razlika među nama.

Poznati njemački filozof, pripadnik Frankfurtskog kruga Teodor Vizengrund Adorno (Theodor Wiesengrund) na taj aspekt detekcije razlika u mišljenju upozorio je u svojim kritičkim raspravama o „njemačkoj ideologiji“.

Adorno je još 1959. godine u jednom svom tekstu upozorio da smatra da je „preživljavanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj mnogo opasnije i izglednije nego oživljavanje fašizma kao ideologije rasistički definirane“. Hladni rat je koncentrirao političku tenziju na jednog novog otkrivenog neprijatelja, a to je boljševizam, koji je za današnji način mišljenja postao mnogo opasniji od nacizma.

Tako dolazi do efekta da se nacizam smatra bezopasnim naspram boljševizma, što je najveća zabluda. Naime, upravo je nacizam opasan zbog toga što je utemeljen na adoraciji nacije i njenih korijena, dok je boljševizam bio anacionalan i socijalna devijacija koja kao svaka takva pojava ima svoj kratki i neponovljivi vijek trajanja. Da se vrati nacionalizam, pa čak i u njegovoj najgoroj formi kao nacionalsocijalizam, nije nemoguće, ali da se regenerira i razvije svoje ambicije boljševizam, nema velikih izgleda, pogotovo što je on u krizi u zemlji svog nastanka.

Žargon laži

Sve ovo što govorim ima smisao da nas uvede i ujedno upozori na veliku opasnost očiglednog prevladavanja žargona nacionalizma u javnoj debati i najvažnijim političkim pitanjima našeg društva.

Veoma je mnogo dokaza o takvom razvoju stvari u našem bosanskom društvu, a posebno je taj žargon, tj. žargoins vođenja svih problema na nacionalne odnose, prisutan u raspravama koje se stalno nanovo iniciraju, a odnose se na Sarajevo, situaciju u gradu i odnose među ljudima koji u njemu žive, a koji se politički promatraju i o kojima se politički prosuđuje isključivo sa stajališta nacionalnih odnosa.

Prema onome što dominira žargonom ove debate, Sarajevo je muslimanski grad u kojem je ne samo teško nego i nemoguće, kako jednom prilikom reče sam kardinal monsinjor Vinko Puljić, živjeti Hrvatima tako da misle treba li da se isele iz grada, a istu misao ponavljaju i drugi, i to ne samo klerici, kao npr. predsjednik „Napretka“ Franjo Topić, nego i jedan političar koji se oprobao na svim mogućom političkim listama, pozorišni režiser i pjesnik Gradimir Gojer.

A svi oni govore kako se u Sarajevu vodi sistematska antihrvatska politika i Hrvati onemogućavaju da prakticiraju svoja duhovna, kulturna i politička prava. A sve je to neistina, lažna konstrukcija koja se ne obazire na činjenice, ne uzima u obzir ništa od onoga što definira stvarno duhovno, socijalno, kulturno i političko stanje u zemlji i Sarajevu, a pogotovo nema nikakvog reciprociteta ni poređenja sa stanjem u drugim sredinama koje su uvijek bile mnogo više multilateralne, multinacionalne, multikonfesionalne nego što je to ikada bilo Sarajevo, ali se od tog multilateralizma izgubilo sve, što nikog živog ne uzbuđuje.

Ovaj žargon laži i konstrukcije treba pomno analizirati i otkriti njegovu unutrašnju tendenciju, mada se ona jasno vidi i spolja, bez ikakve posebne analize i osobito bez analize načina kako se o Sarajevu govori. Stoga ovaj način govora o našem gradu treba posebno i pomno analizirati, i to kao način kojim se namjerno konstruira ne samo neistinita slika stanja stvari nego i atmosfere koja bi trebala zamijeniti ono što je iznuđeni život svih nas koji u ovom gradu živimo.

Naime, nikome u Sarajevu nije dobro i stoga onaj ko ne vidi tu osnovnu činjenicu, ne može i nema pravo govoriti o tome kako je samo njemu loše, a šta kažu činjenice, pobrojat ćemo u narednom broju, u nastavku ovoga teksta.