Tuzlanka Edina Delić (30) jedina je vozačica autobusa u Bosni i Hercegovini, a mnogi se iznenade kada ugledaju ženu za volanom popularne "sedmice", koja saobraća na relaciji Solina - Siporeks.

Ona je ujedno i prva vozačica autobusa otkako je, 1957. godine, osnovano Gradsko saobraćajno preduzeće Tuzla.

Edina se ovim poslom bavi pet godina, a u početku se susretala s različitim predrasudama. Međutim, svojim radom i odgovornošću dokazala je da naizgled krhka i konstitucijom sitna ženska osoba poput nje može na vrijeme i sigurno dovesti putnike na određenu lokaciju.

Pet tura

- Godine 2003. završila sam Saobraćajnu školu i saobraćajni sam tehničar. Čim sam napunila 18 godina, položila sam vozački ispit i dobila dozvolu za upravljanje kamionom. Nisam bila zainteresirana za studiranje, tako da nisam ni upisivala fakultet, mada sada mislim da sam pogriješila. Ne znam kada, ali namjeravam se vanredno upisati na Saobraćajni fakultet. Prije pet godina sam došla u autoškolu i instruktor se iznenadio kada sam kazala da želim polagati vozački ispit za autobus, ali mu je kasnije bilo drago. Nakon nekih desetak časova, izašla sam na polaganje i položila, a ubrzo se i zaposlila - priča nam ova vesela djevojka, s kojom smo se susreli nakon posla.

Njen dan, ako radi u prvoj smjeni, počinje u četiri sata ujutro, a ako je druga smjena, završi do 20 sati. Šefovi i kolege poštedjeli su je kasnih noćnih vožnji.

- Na posao dođem sat do sat i po ranije, uzmem papire od dispečera, pregledam i zagrijem vozilo. U šest sati krećem iz garaže i u jednoj smjeni imam pet tura, odnosno deset polazaka. Moj prvi dan na poslu bio je 1. april i, kada sam zaustavila autobus i otvorila vrata da uđu, putnici su mislili da je to neka šala. Prvo su me gledali u čudu, govorili su da im se još živi, pitali su me imam li položeno i kako ću ih ja ovako mala voziti. Rekla sam im: "Ja vas vozim, upadajte!" Narednih dana putnici koji su se ranije vozili sa mnom onim skeptičnim koji su me prvi put vidjeli govorili su: "Dobro vozi, dobra je, slobodno uđite" - prisjetila se Edina prvih dana na poslu.

Dodaje i da su neke kolege bile uvjerene da neće ostati na poslu duže od mjesec-dva te su joj govorili da je lako voziti po suhim cestama, ali čekaju da je vide kako se snalazi na ledu i u magli.

- Najvažnije je da nijednom nisam razbila autobus - priča Edina smijući se i dodaje da ujedno obavlja i posao konduktera, a mogla bi popraviti i manje kvarove, iako to vozačima nije dopušteno.

Kaže da ne razgovara s putnicima, ali ne iz razloga što neće nego zato što se želi koncentrirati na vožnju i imati preglednost.

- Znam gotovo sve putnike, a i oni mene, pa me ispituju ima li momaka i kad ću se udati, ali to mi ne smeta. Također, i neke manje nesporazume među putnicima nastojim izgladiti, tako da do sada nije bilo problema - priznala je Edina.

Nisam materijalista

Prema tvrdnjama kolega, ona svoj posao radi odgovorno i profesionalno, a jedna je od najboljih radnika u preduzeću. Kažu da je pouzdana, tačna, uvijek nasmijana i lijepo se pozdravi sa svima koji ulaze u autobus.

- Volim ovaj posao i ne bih ga mijenjala ni za kakve pare. Želim ovdje zaraditi penziju. Nisam materijalista. Kolege su mi kao porodica, a naročito kolega s kojim dužim vozilo - skromno je izjavila Edina, koja slobodno vrijeme provodi s roditeljima i prijateljima.

Zimski uvjeti

Edina priznaje da je zimi teže voziti.

- Kada tek uđete u autobus, veoma je hladno i treba više vremena da se vozilo zagrije. Gradska vožnja tada zna trajati 10-15 minuta duže, a nezgodno je ulaziti u stanice jer komunalci, kada čiste saobraćajnice, snijeg bacaju sa strane i ne može se fino prići trotoaru. Tada je i putnicima teško izlaziti, a smetamo i ostalim vozačima koji autobus ne mogu normalno zaobići - kazala je Delić.