Tek što je proteklog vikenda klanjana dženaza i obavljen ukop dvojice radnika, Tešnjaka Razima i Enesa Halilovića, posjetili smo njihove porodice u selima Dobropolje i Koprivci. 

Dobropolje je selo, više prigradsko naselje. Usred sela, na brežuljku je kuća Razima (42), među mještanima poznatijeg kao Hazi. On i njegov rođak Enes, zvani Kinez, više od decenije su radili u firmi svog sugrađanina „Famus Gradnji 3“. Poginuli su jedan do drugog na gradilištu u centru Sarajeva.

Roditelji živi

Ispred kuće zatičemo Razimovog šuru Hamdu, brata Razimove supruge Dževdete. Došao je iz Hrvatske zbog smrtnog slučaja, kaže da i sam život provodi na građevini te da zna kako je porodicama koje odu iz svog mjesta da zarađuju hljeb. 

- Sestra je loše, upravo smo se vratili od doktora, primala je infuziju, nikako nije u mogućnosti da razgovara, sve je za nju još preveliki šok - kaže nam Hamdo. 

Razimov šura Hamdo: Vozio sestru u bolnicu

Kasnije ćemo, u drugoj porodici čuti riječi kakve smo mogli čuti u ovoj i svakoj kući koja izgubi hranitelja, planove za zajedničku budućnost, odrastanje djece. Sve se sruši u jednom trenutku, ali valja krenuti iznova, još teže. 

Obojica poginulih tešanjskih neimara imaju žive roditelje pa je bol još veća. Razimovi majka Mejra i otac Salih imaju još troje djece, dvojicu sinova i kćer, ali zasigurno nema veće boli nego gledati spuštanje vlastitog djeteta u mezar. 

Iza Razima su ostali, uz suprugu, osamnaestogodišnji Elmin i dvanaestogodišnja Nirmela. Rekli su nam da je ona u školi, a brat je sada, kao „muška glava“ u kući, otišao sređivati papire iza dženaze. I njemu i Arminu (19), Enesovom starijem sinu, firma u kojoj su im poginuli očevi je obećala školovanje i posao u struci. Ipak, ništa neće i ne može vratiti narušeni porodični sklad. 

Kad se nastavi dalje prema Karadaglijama, a onda starim i malo znanim ratnim putem preko brda za Maglaj, stiže se u Koprivce. Tamo nas dočekuju Enesova (42) supruga Jasminka i otac Ismet. 

- U duboku sam penziju zagazio i da ovo doživim. Čitav život sam radio kao miner u zeničkom ŽGP-u koji, eto, grca u problemima. Po Crnoj Gori, Bosni, probijao tunele, kamenolome, radio opasniji posao. U penziji sam dočekao da me pogodi moždani udar i sada ovo - priča nam Ismet dok nas uvodi u snahinu kuću. 

Ismet nam, dok ulazimo, govori da supruga Zulfa od boli za sinom ne izlazi iz kuće. Enesov sin Armin je otišao regulirati očeve papire, a mlađeg Nermina srećemo kako suznih očiju dolazi u kuću i hitno odlazi u svoju sobu skrivajući se koliko od komšija i rodbine pristigle na žalost toliko i od nas. 

Bio u Armiji

- Četiri godine je proveo u Armiji RBiH kao vojnik pa vojni policajac. Došao je mir i radio je povremeno dok se nije zaposlio. Tada smo mislili da nam je svanulo, ali je Allah, dž. š., tako htio. Zato kažem, samo Allah, dž. š., zna kako je ostati bez hranitelja. I iz dana u dan nam je sve gore, i danas, dva dana nakon dženaze, kad znamo da ga nema i da neće doći - priča nam Jasminka. 

Jedanaest godina na terenu

Jasminka kaže da je rahmetli Enes punih jedanaest godina u istoj firmi i sve vrijeme na terenu u Sarajevu. 

- Allah, dž. š., je svjedok, nikada nije bilo problema niti se žalio. Posao jeste težak, ali plaća je redovna, prijavljen, sve redovno. Ta firma ima 150 radnika, uglavnom iz ovih krajeva, to je 150 duša, ali i 150 porodica koje hrane. Neka zakon radi svoje, država mora provesti istragu, ali najgore od svega je da sad uz Enesa i Razima pati još 150 duša - kaže i u teškom bolu saosjećajna Jasminka.