Bio je i ostao zvijezda estrade. Kaže, nema grada i sela u bivšoj Jugoslaviji u kojima nije pjevao. Gostovao je gotovo na svim kontinentima. Snimao više od 60 gramofonskih ploča, na desetine audio i videokaseta, osvojio 23 festivalske nagrade, a ni sam ne zna koliko ima zlatnih, srebrenih ili dijamantskih trofeja diskografskih kuća. 

Ovako je u intervjuu za „Dnevni avaz” od 24. decembra 1995. godine predstavljen veliki bh. interpretator Nedžad Salković.

Ovdje dok sam živ

- Umjesto da za Bosnom pati na podijima zapadne Evrope, s džepovima krcatim stranom valutom, Nedžad Salković je obukao uniformu. I nosi je, evo, nepune četiri godine. Kao starješina Armije BiH, u Drugom korpusu. U svojoj Tuzli. Stjecaj okolnosti, kasno paljenje ili...

Nedžade, kako se to dogodilo?

- Nije trebalo mnogo pameti da bi se, poslije Slovenije i Hrvatske, vidjelo šta se sprema Bosni i Hercegovini. Mogao sam otići, a nisam. Ostao sam u Tuzli, sa suprugom, kćerkama i jednom unukom. Bilo je ono gdje ti, tu i mi! Ostao sam, sa svojim narodom, a evo, izdržao sam. U međuvremenu, dobio sam još dvije unuke – odgovorio je Salković na početku našeg intervjua prije 23 godine.

Za razliku od drugih, Nedžad na visokoj vojničkoj dužnosti.

- Bio sam rezervni oficir "one" vojske. Kada je puklo u BiH, ostao sam u Općinskom štabu TO, pa u Okružnom, a potom, kao načelnik važnog roda vojske.

Nije se Nedžad Salković tokom rata pojavljivao mnogo u javnosti, još manje u novinama i na TV-u?

- Tačno, ali prvenstveno zbog vojnih obaveza. Na ulici, znani i neznani bi me pitali. Zar i ti, Nedžade, nisi tamo negdje vani? Moj odgovor bi obično glasio. Ovdje ću biti dok sam živ!

Šta Vam se sve događalo tokom rata?

- Kao i svima, uglavnom su nam se događale razne stvari. Bestijalno rušenje gradova, bogomolja, granatiranje s distance, masakri. Način "ratovanja" četnika nikome normalnom na kugli zemaljskoj nije shvatljiv. Gotovo ni na jednom ratištu oni nisu dobili iole značajniji pješadijski duel. Ratovali su kukavički, protiv civila, a ne protiv vojnika. Užas.

Odgovor na istinu

Naša Armija je, međutim, znala da uzvrati, pobjedonosno?

- Oni su bili četvrta sila u Evropi po konvencionalnom naoružanju. Napali su lijepu Bosnu, goloruku i, vjerovatno, računali da će je, dok svijet popije kafu, smožditi. Svjedok sam nastajanja, izrastanja i ustrojavanja Armije BiH, hrabrosti i čestitosti boraca. Neki kažu da će nas Amerikanci naoružati i obučiti u ratovanju. Čini mi se, imali bi i oni šta naučiti od nas.

Vi ste u Srbiji i Crnoj Gori imali dosta obožavalaca, a vojska tih zemalja je napala BiH. Kako to doživljavate?

- To jeste neshvatljivo. Ali, nije nas napao srpski narod, nego izrodi tog naroda. Ja sam o tim stvarima jednom prilikom govorio na Studiju "B". Priču o istini, o dešavanjima u Tuzli, o tome da nikome od ovdašnjih Srba ni dlaka s glave nije falila, čuli su i četnici. Sutradan su granatirali moju kuću. Nasreću, nisu pogodili. To su ti ekstremi o kojima sam govorio, kao i neki beogradski i novosadski novinari koji su ružno pisali o Tuzli, pa i o meni, plasirajući razne laži. Poput one o rušenju srpskih crkava u Gornjoj Tuzli, u kojoj crkava nikada nije bilo.

Ratna pozornica nije estrada. Ipak, nastupali ste rijetko. Je li to rat opustio glasne žice?

- Da, rijetko sam nastupao, još manje snimao. Za četiri godine snimio sam tek dvadesetak pjesama, uglavnom rodoljubivih. Pjevao sam, naprimjer, "Gornju Tuzlu opasala guja", a to je uistinu bilo tako, ali sa stotinama artiljerijskih cijevi. U ratu sam, inače, obilježio i 35. godišnjicu umjetničkog rada. Kažu da takav koncert dugo nije viđen.

Najviše Vaših kolega, koji pjevaju o Bosni, nastupa širom Evrope. Šta mislite o njima?

- Ne zamjeram onima što se boje granata, koji su izvukli porodice strahujući za život. Ali, smeta mi što pjevaju o domovini koja je u ratu, a od izbjeglica izvlače lovu i trpaju samo u svoj džep. Svima njima želim da se vrate u Bosnu, zemlju kakve nema na bijelom dunjaluku. Lijepo ću ih dočekati, a mislim i oni mene, kada ja krenem u svijet. Ovoga puta, više u komercijalne svrhe.

Sevdalinka je najljepša ljubavna pjesma bošnjačkog naroda

Sevdalinka je bila i ostala ljubav Nedžada Salkovića?

- Zahvaljujući sevdalinki, obišao sam pola svijeta. Ostala je najljepša ljubavna pjesma bošnjačkog naroda. Ali, dešavalo se nešto čudno. Mnogo su je više cijenili drugdje. Valjda smo tek u ratu shvatili koliko je lijepa i bitna za bošnjačku tradiciju. Jednom me je novinarka Radio Sarajeva pitala: "Vraća li se sevdalinka u Bosnu?" Pa, nema ona odakle da se vrati. U Bosni je nastala i nije imala gdje otići. Treba je njegovati kao najljepši cvijet, oplemenjivati, i muzički obogaćivati...

Glas u sehari

Niste se promijenili likom, a ni glas Vam, koliko primjećujem, nije izvjetrio?

- Kaže mi neki dan kolega Muhamed Mujkanović kako mi je glas toliko dobar kao da ga držim u sehari, malo izvadim kad treba, pa opet vratim nazad. Nisam ga mnogo trošio tokom rata. Ne žalim se ni na kondiciju. Valjda je to po onoj staroj: Kao vino - što starije, to bolje!

Moja savjest je čista

Kad niste u uniformi, a ne pjevate, šta okupira Vašu pažnju?

- Od djetinjstva, moj jedini hobi su golubovi. Uzgajam visokoletače. Nisam se prestajao time baviti ni tokom rata. Istina, u mojim staništima za te lijepe ptice, nema ih kao nekada, tek desetak reprezentativnih primjeraka. Ali, ako Bog da, uskoro će ih biti barem deset puta više.

Hoće li u to jato uskoro uletjeti i kakav golub mira?

- Ja se nadam da već jeste. Mislim da je svima rata preko glave. Da su oni što su ga započeli znali šta će se sve zbiti, pa i s njihovim narodom, sigurno ga ne bi ni počinjali. A za ono što su uradili Bošnjacima mnogi će odgovarati, ali će daleko više biti onih koji će se stidjeti. Moja savjest je čista, a moje unuke Dženada, Nedžeima i Ena svakome će pogledati u oči i reći: "Nedžad je bio naš djed"!