U šatorsko naselje koje su ilegalni migranti napravili prekoputa sarajevske Vijećnice i tokom jučerašnjeg dana stizali su novi stanari.
Na ulazu u park, vidno očajan zaustavlja nas muškarac, ne stariji od 30 godina, pokazujući nam ispucale i ranjene ruke, te traži pomoć.
- Stigao sam prije desetak minuta, sa mnom su žena, dvoje djece, jedan rođak. Molim vas, nađite mi šator – govori nam i otkriva da je iz Afganistana.
Prethodna noć bila je praćena olujnom kišom. Dušeci i spužve suše se u blatnjavom parku. Ljudi leže na zemlji, primjećujemo više žena i djece.
- Nemamo gdje odavde. Čekamo da idemo, nemamo gdje – govore.
Smeće na koje smo ukazivali dan ranije, kojim je bio zatrpan park, a koje je bilo izvor zaraze, uklonile su tog jutra komšije.
- Nisam više mogao da trpim. Smrad je nesnosan i kad je vruće i poslije kiše. Zamolio sam radnike koji kupe smeće da i ovo očiste. Ali, vidite, ponovo se pune kontejneri. Policije nema, nije istina da patroliraju. U onom šatoru su neki doktori, niko ne zna ni kakve lijekove daju, ni jesu li oni zaista stručnjaci - govori nam jedan Sarajlija iz komšiluka.
U parku se osjeća nervoza, migranti su umorni, mnogi tvrde da su gladni, noć je bila teška.
Prilazi nam jedan Palestinac, pokazuje nalaz iz Kliničkog centra u Sarajevu. Na nalazu piše da boluje od PTSP-a, da je u Palestini izgubio porodicu, propisani su lijekovi, jaki sedativi. On traži način da dođe do njih. Tresu mu se ruke. Drugi migranti govore nam da je „opasan“. Tražimo nekoga od volontera ko će mu pomoći. Nema nikoga.
- Mutni su to poslovi, ima ovdje svega – govori nam jedna djevojka, koja se od prvog dana uključila u pomaganje.
Predstavlja nam mladića koji se prije pola sata vratio iz Velike Kladuše. Marokanac je, tvrdi da je završio arhitekturu.
- Na hrvatskoj granici su me vratili. Oduzeli su mi i mobitel i novac. Nemam više ništa. Jedna žena platila mi je kartu za Sarajevo. Ostat ću ovdje, sačekati novac od porodice i vraćam se u Maroko. Nemam više snage – govori.
Većina migranata čeka da krene prema Velikoj Kladuši. Čuli su da su tamo bolji uvjeti. Makar se spava pod krovom.
Znaju to i u Internacionalnoj organizaciji za migracije (IOM), jer već uveliko rade s bihaćkim vlastima. U Sarajevu, međutim, ne mogu mnogo pomoći.
- Državni organi, ministarstva, agencije jedino su nadležni da se bave pitanjem migranata. No, sada se čini da je situacije prevazišla migrantsko i postaje humanitarno pitanje, na koje treba odgovoriti. U Bihaću su to shvatili, načelnik je migrantima dao na raspolaganje jedan dom, mi smo onda uradili šta smo mogli, sredili podove, mokre čvorove. U Sarajevu ne možemo raditi na svoju ruku – kazala je za „Avaz“ Irma Bakšić-Sadiković iz IOM-a.
Država šuti
Ona dodaje da je IOM na sebe preuzeo brigu o više od 90 migranata, naročito žena, djece, starijih ljudi. Za njih plaćaju smještaj u hostelima i hotelima.
- Pokušavamo pomoći, na raspolaganju smo i državi BiH, čim nadležni donesu akcioni plan, odnosno hitne mjere. Čim odluče šta će, mi smo tu – dodaje Bakšić-Sadiković.
A u državi, bez obzira na činjenicu da je migrantska kriza aktuelna već godinama, nemaju konkretnih rješenja. Vijeće ministara zadužilo je Koordinaciono tijelo za pitanja migracija da se aktivno uključi u rješavanje ovog problema... Zadatak je pojačati kontrole granice, pronaći nove lokacije za smještaj. No, konkretnijih pomaka nema.
I jesu i nisu registrirani
Zamjenik državnog ministra sigurnosti Mijo Krešić rekao je medijima da u azilantskim centrima ima mjesta i da je u svakom momentu na raspolaganju stotinjak kreveta.
No, nije mogao odgovoriti na pitanje koliko je trenutno migranata širom BiH i ko ima uvida ko su zapravo oni. Krešić je rekao da su nadležni organi svjesni da migranti i jesu i nisu registrirani i da dolaze bez dokumenata.
