Na području Nacionalnog parka “Kozara” kod Prijedora tokom istraživanja koje je Centar za životnu sredinu realizirao od sredine aprila do početka oktobra prošle godine, otkrivene su čak 44 nove vrste insekata tvrdokrilaca.
Preliminarni rezultati
U fokusu su bile saproksilne vrste koje makar u jednom stadiju života naseljavaju stara i stabla koja se raspadaju. Prema riječima Ive Miljević iz Centra za životnu sredinu, ovo su tek preliminarni rezultati.
- Daljnje analize kako tvrdokrilaca, tako i ostalog prikupljenog materijala, dat će još veći broj podataka i zasigurno još neke nove vrste - kaže Miljević.
Dodaje da je rad na terenu podrazumijevao inspekciju stabala, ali i postavljanje klopki za hvatanje insekata, koje su obilažene svakih petnaestak dana.
Rezultati istraživanja prezentirani su zaposlenima u Nacionalnom parku “Kozara”, čiji direktor Dragan Romčević kaže da je različitim oblicima saradnje izvršeno detaljno istraživanje flore i faune, prvenstveno viših biljaka i slijepih miševa. Na području Kozare postoji čak 900 vrsta biljaka i 11 vrsta slijepih miševa. Insekti i vodozemci tek su površno istraženi.
- Tako da će svaka nova istraživanja pokazati mnogo novih vrsta, prvenstveno insekata i vodozemaca, a mnogo teže je naći nešto novo od već istražene flore. Ta su istraživanja značajna zbog samog poznavanja onoga što postoji u Nacionalnom parku - kaže Romčević te dodaje da je Kozara stanište i jednom broju rijetkih i ugroženih biljaka i životinja, o čemu, prema evropskim direktivama, treba voditi posebnu brigu.
Informativna tabla
Parku je dostavljen i promotivni materijal istraživanja, kao i nova informativna tabla, koja će biti postavljena u krugu spomeničkog kompleksa Mrakovice.
Istraživanja u Nacionalnom parku “Kozara” podržala je Fondacija “Rufford”.
Šta su saproksilni insekti
Saproksilni insekti je grupa vrsta koje su vezane isključivo uz staništa truhlih, starih i suhih stabala. To su insekti koji su uključeni u propadanje drva ili su zavisni o tome, imaju važnu ulogu u procesu kruženja, odnosno raspadanja tvari, a samim time i u recikliranju hranjivih tvari u prirodnim ekosistemima. Više od polovine ugroženih vrsta nalazi se na popisu endemskih vrsta u Evropi te je njihovo stanište jedino na svijetu i zbog tog razloga su iznimno važni.
