Suočeni s ozbiljnom perspektivom rata između Rusije i Ukrajine, zapadni mediji podijeljeni su oko pitanja šta ruski predsjednik Vladimir Putin želi u Ukrajini. Neki tvrde da niko nikada ne može razumjeti Putinovo rezonovanje i insistiraju na fokusiranju na objektivne interese Rusije i troškove i koristi njene vanjske politike.
Drugi nastavljaju da spekulišu o Putinovim stvarnim namerama i prioritetima u pogledu Ukrajine i Zapada. Uprkos složenosti i nepredvidivosti razmišljanja Kremlja, zapadnom diskursu trenutno nedostaju najmanje tri faktora, piše Foreign Policy.
Prvi je da, bez obzira na zahtjeve Rusije za pravno obavezujućim garancijama sa Zapada o pitanjima kao što je prestanak širenja NATO-a, ne postoji garancija da će to zaustaviti Rusiju. Bez obzira kakve takozvane gvozdene garancije Zapad hipotetički može pružiti, Putinovom režimu to nikada neće biti dovoljno.
Putin je 21. decembra 2021. rekao na proširenom sastanku Odbora ruskog ministarstva odbrane da čak ni pisane zapadne obaveze ne garantuju ništa jer se Zapad lako povlači iz sporazuma. Ovo odražava internu diskusiju unutar ruskog rukovodstva o tome da li se pisane obaveze mogu smatrati praktično obavezujućim.
Drugo pitanje koje se trenutno zanemaruje je da će u slučaju vojne operacije protiv Ukrajine i spiralne konfrontacije sa Zapadom, ruski režim postati konsolidiraniji, dok će društvo postati još više potisnuto nego ikada prije. Rat neće izazvati proteste, stvoriti više opozicije ili oslabiti režim – barem na srednji rok.
Postoje, grubo govoreći, dvije glavne grupe unutar ruske elite. Prvi se sastoji od konzervativnih donosilaca odluka, uključujući silovike, koji su spremni da snose sve troškove nove konfrontacije — i čak bi imali koristi od toga. Oni dominiraju dnevnim redom, podstiču Putinovu zabrinutost i izazivaju i eskaliraju tenzije.
Drugu grupu čine tehnokrate koji dominiraju vladom, ali nemaju ovlašćenja da se mešaju u bezbednosna pitanja ili izazivaju zabrinutost oko geopolitike. Oni imaju zadatak da prilagode ekonomiju i finansijski sistem svim geopolitičkim šokovima.
Treći i posljednji faktor je da bez radikalnog preoblikovanja globalne sigurnosne arhitekture (koja nije na pomolu), Rusija vidi Ukrajinu kao teritoriju koja po svaku cijenu mora biti vraćena pod geopolitički nadzor Moskve.
Upravo sada, Kremlj ima za cilj spriječiti Ukrajinu da se pridruži NATO-u, ali taj zahtjev ne rješava suštinski problem namjera Rusije prema Ukrajini, odnosno oblikovanje njene političke budućnosti i izbacivanje svih osim onih ukrajinskih igrača koji su prihvatljivi Kremlju.
Duboko ukorijenjena ideja ruske vladajuće elite o bankrotiranim ukrajinskim elitama, propaloj državi i geopolitičkoj impotenciji stvaraju među njima očekivanje neizbježnog preokreta povezanog s prijetnjom teritorijalnog kolapsa i unutarnjih sukoba.
Davno prije trenutne eskalacije, Moskva se pripremala za neuspjeh Ukrajine kao države, a neki ruski konzervativci željni pomoći tom procesu. Bez obzira da li se vojna ofanziva dogodi ili ne, Kremlj predviđa domaći haos u roku od nekoliko godina koji bi Rusiji otvorio vrata za direktnu intervenciju na teritoriji Ukrajine. Ovo je jednostavno pitanje vremena i nikakve sigurnosne garancije to ne mogu zaustaviti, piše Foreign Policy.
