Kad je u srebreničkom genocidu u julu 1995. godine, zajedno sa 18 članova svoje porodice i komšijama, morao napustiti rodno selo, Ibro Huseinović (72) iz Bučinovića u Mjesnoj zajednici Sućeska kod Srebrenice nije ni razmišljao da će, pored brojne familije, ostatak života provesti sam u rodnom selu.

Kaže da je prije rata živio u zajednici sa svojom i porodicom brata Osmana. U dvije kuće bilo ih je 18 i svi su obrađivali više od stotinu dunuma svoje zemlje i, kako kaže, ni u čemu nisu oskudijevali.

- Od najmlađeg do najstarijeg člana domaćinstva, svako je imao svoja zaduženje. Dvije žene su bile zadužene za spremanje hrane i održavanje kuća, ostali su čuvali stoku, obrađivali zemlju i radili druge poslove. Sav prihod išao je na jednu gomili, kojom smo, poslije očeve smrti, racionalno raspolagali ja i brat Osman i nikome ništa nije falilo - sjeća se Huseinović.

S bolom i tugom, kaže, rat je učinio svoje, dio porodice umro je prirodnom smrću, a većina ih je poginula tokom rata. Danas živi s kćerkom Mejremom (26), koja, zbog očeve samoće, neće da ide za svojom srećom.

Žali što zbog godina i narušenog zdravlja zbog ranjavanja ne može da obrađuje plodno imanje.