STARO SARAJEVO Prvi somuni pekli su se u Gazi Husrev-begovom imaretu

Ekmekčije najviše zarađuju tokom ramazana

A. NALO
21.06.2015 19:54

Današnje Sarajevo ili Stara Varoš, kako se nekada zvalo, oduvijek je bilo mjesto okupljanja trgovaca. Okolica grada bila je okružena žitnim poljima pa je dolina prozvana Zlatni do. Kako se grad širio i povećavao broj gostiju, nicali su novi hanovi te se rađala potreba za novim pekarama, mlinovima, musafirhanama...

Imareti i tekije

Uvidjevši raskoš naše doline, sarajevski vakifi, na čelu s Isa-begom Ishakovićem, počeli su podizati grad. Prvo što su gradili bili su imareti i tekije.

- Neizostavan dio svih imareta bile su pekare. Tako je skoro svaka druga mahala imala svog ekmekčiju (pekara). No, i pored njihovog velikog broja, rijetkost je bila da u jednoj cjelini budu mlin, pekara i imaret. Takva, zaokružena kompozicija mogla se vidjeti jedino na Bembaši - govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

Do upada Eugena Savojskog i njegovog pretvaranja našeg grada u zgarište, u Sarajevu je bilo pedesetak pekara. Interesantno je spomenuti da su tadašnje peći rađene od ćerpiča i obično su bile manje visine i jajastog oblika.

- Ekmekčije bi najviše zarađivale tokom ramazana, kada su se pekli samuni kao nezamjenjivo pecivo na iftarskoj sofri. Zna se da je sarajevski somun jedinstven, a nastao je u Gazi Husrev-begovom imaretu kao hljeb za sirotinju i putnike. Dio njegove jedinstvenosti je i u čurekotu, kojim se posipa. Po somunu se počeo stavljati zbog preporuke poslanika Muhammeda, a. s., koji je za čurekot rekao da je u njemu lijek za svaku bolest osim za smrt - ističe Garibija.

Tradicija posipanja hljeba čurekotom sačuvana je do danas u sarajevskim pekarama i kućama. Priča o sarajevskim somunima i njihovom okusu nastala je zahvaljujući vještim rukama majstora, ćerpičnim pećima i bukovim drvima. Taj miris i okus ostali su do danas sačuvani, mada se samo u rijetkim pekarama sačuvao potpuno tradicionalan način pripreme.

Vrijedna roba

Danas su te zemljane peći mahom zamijenjene drugim materijalima. Njihovo zagrijavanje ne vrši se uvijek bukovim drvima, a neki, nažalost, koriste i plin. Sve to utječe i mijenja okus i miris pa su oni pravi samuni zlata vrijedna roba zbog koje su Sarajlije spremne čekati u redu i po sat.

NA VRH