ZANIMLJIVOSTI

Jeo bananu pa osjetio ugriz: Ruka mu postala crna, vrištao je od bolova, a ljekari su jedva saznali uzrok

Espreso.rs
25.06.2018 16:03

Foto: Ilustracija

Henri Mofet (Moffett) je Britanac koji je doživio pravi horor zbog trenutka nepažnje - i to sve zbog banane!

- Bio je to oktobar 2012., kada je nas nekoliko gledalo fudbal u kući mog prijatelja Džejmesa (Jamesa) u Londonu. Tokom drugog poluvremena odlučio sam da uzmem bananu iz posude za voće. Osjetio sam ugriz i lijeva mi se ruka ukrutila, nikom nije bilo jasno šta je to.

Počeo sam se osjećati klonulo, pa sam se taksijem vratio u svoj stan. Čim sam ušao, osjetio sam kao da imam gripu, pa sam otišao u krevet. Moj cimer Travis gledao je film u svojoj sobi kada sam dobio grozničave snove i počeo vrištati. Čuo me je kroz zid, ali je pretpostavio da ću uskoro prestati, pa je samo stavio slušalice i odgledao cijeli film.

Ali, nakon što je skinuo slušalice, kada je film završio, čuo je da još vrištim pa je odlučio provjeriti šta mi je. Kako mu nisam odgovarao na kucanje na vratima, provalio ih je. Pronašao me blijedog i oznojenog, kako vrištim i čvrsto držim svoju lijevu ruku koja je sva pocrvenila i izgledala poput onih vještačkih ruku od pjene. Brzo me je stavio u taksi i odvezao do najbliže bolnice, i Bogu hvala da je.

Dok mi je sestra mjerila temperaturu, oči su joj se raširile od užasa, uskoro su me žurno odveli u ambulantu da me pregleda ekipa za tropske bolesti iz obližnje bolnice. U ambulanti sam bio svjestan i postavljao milion pitanja, ali sam ubrzo izgubio svijest. Zapao sam u stanje poznato kao hiperpireksija, što je ekstreman rast unutrašnje tjelesne temperature. S 43°C bio sam pacijent s najvišom temperaturom na tom odjeljenju koji nije umro.

Povratio sam svijest ubrzo nakon hitne operacije u kojoj si mi otvorili ranu da je očiste i procjene štetu. Ruka mi je bila gotovo crna. Kasnije sam saznao da je uzrok tome bio moćan otrov ženke smeđeg pauka samotnjaka, rođakinje crne udovice. Pumpali su u mene razne vrste antibiotika jer u početku nisu znali da se radi o paukovom ugrizu, znak po kojem se on prepoznaje, crna tačka s bijelim prstenom, uklonjen je tokom hitnog čišćenja rane.

Imao sam i dermonekrotičnu i sistemsku reakciju, što znači da mi otrov nije samo ubijao kožu i tkivo već su mi i organi počeli otkazivati jer mi je krv postajala sve gušća, što je rijetko i može biti smrtonosno. Doktori su me svako malo morali uspavljivati kako bi mi otvorili ruku i izrezali još mesa, pokušavajući zaustaviti otrov i nekrozu (smrt ćelija tkiva) da se ne šire dalje.

Istovremeno su pokušavali shvatiti o kojem otrovu se radi i davali mi različite lijekove kako bi mi spustili temperaturu.

Nakon dvije sedmice u bolnici doktor je preporučio amputaciju ruke do lakta zbog rizika da se nekroza ne proširi do srca, ali ja sam bio odlučan da ću radije umrijeti nego dopustiti tako nešto. Sada, jasne glave, mogu zamisliti život s jednom rukom koji bi bio bolji od smrti. Ali bio sam umoran, zbunjen i na puno morfijuma. U četiri sedmice sam imao četiri operacije. Doktor mi je rekao kako se nakon svih tih napornih procedura tijelo napokon počelo boriti s nekrozom, što je značilo da ipak neću izgubiti ruku. Odahnuo sam. Nadvladao sam smrt.

Presađena mi je koža s bedra kako bi se nadoknadilo tkivo koje sam izgubio na ruci. To je ujedno bio i najgori dio cijelog iskustva – bilo je to tako bolno. Moj prijatelj Džames nije saznao za pauka u svom stanu sve do tri sedmice kasnije, njegov je otrov potvrđen tek kad je bolnica odbacila sve druge mogućnosti pa je uporedila fotografije ugriza napravljene u prvoj bolnici. Kada je saznao, dimom je dezinficirao cijeli stan, ali ipak ga je napustio dva mjeseca kasnije.

Mislim da nije mogao izdržati osjećaj tjeskobe.

Presađena koža dobro se prihvatila i nakon šest mjeseci čekanja da potpuno zaliječi mogao sam krenuti na fizioterapiju. Ruka mi je toliko dugo bila nepokretna i izgubila je toliko mišićne mase da mi je i samo savijanje prstiju predstavljalo agoniju. Nakon godine dana povratio sam većinu pokretljivosti, ali ni danas ne mogu osjetiti zadnju stranu lijevog dlana.

Nikada nisam vidio pauka koji me je ugrizao i još ne znam kako je ušao u posudu s voćem (ili uopće u Englesku, jer oni žive u Sjevernoj Americi). Prije se nikada nisam bojao pauka, ali nakon što sam ugledao fotografiju stvora koji me je ugrizao, nikada više ne posežem rukom u posudu s voćem bez da prvo dobro pogledam - zaključio je Mofet.

NA VRH