Atentat na novinara BN televizije Vladimira Kovačevića novi je dokaz da živimo u totalitarnom i beznadežno neslobodnom društvu, gdje režimski batinaši na cesti izriču presude i određuju kazne za javno iznesene stavove.
Nažalost, smrtonosne palije u kandžama maskiranih idiota ne predstavljaju, kako se to policijskim žargonom kaže, sticaj nesretnih okolnosti, već konkretnu demonstraciju nasilja usljed primitivnih uvreda i prijetnji koje kontinuirano plasiraju čelnici korumpirane i suštinski zločinačke vlasti.
Pokušaj Kovačevićevog ubistva s predumišljajem protokolarno hladno osudili su Vlada Republike Srpske s neopisivom Željkom Cvijanović, sumorni predsjednik entitetske skupštine Nedeljko Čubrilović te neprikosnoveni „Senor Matanza RS-a“ Milorad Dodik.
U njegovoj iznuđenoj reakciji stoji kako je „napad na novinara napad na slobodu govora i da takvo ponašanje neće biti tolerisano“. I kapak! Toliko od Dodika ovim neugodnim povodom...
Šef republičkosrpskog režima nesumnjivi je balkanski rekorder po učestalosti iživljavanja nad novinarima. Stoga su mnogi na vlastitoj koži osjetili papanski mentalitet i otrovnu jezičinu šatorskog zabavljača, a među pionirske žrtve ponosno se ubraja i potpisnik ovih redova. Naručene sudske tužbe, izmišljene optužnice za nepostojeća krivična djela, verbalne uvrede, na kraju i TV najava poželjnog marisanja, sve se skupa skladno uklopilo u sabrana djela Dodikovih nedjela.
Vladimir Kovačević jeste najnovija, ali nije posljedna nevina žrtva odlazećeg režima. A teror neće prestati ni nakon što se 7. oktobra prebroje glasovi i proglase novi pobjednici. Zapravo, tek tada će Dodik pobjesniti. Jer zna da gubitkom vlasti gubi i slobodu. Pa će između izvjesnog zatvora i svjesnog izazivanja građanskog (polu)rata, izabrati prolijevanje krvi. Banjalučki atentat na novinara početak je realizacije tog paklenog plana.
