Mnogi od nas uhvate sebe kako pričaju sami sa sobom, ponekad tiho, ponekad naglas, u stanu, na ulici, pa čak i na poslu. I dok bi neko rekao da je to znak  pucanja po šavovima, stručnjaci imaju sasvim drugačije objašnjenje. 

Naprotiv, ova navika može biti pokazatelj visoke inteligencije, unutrašnje organizacije, pa čak i emocionalne stabilnosti.

Zašto to radimo

Pomaže u razmišljanju: Kada nešto izgovorimo naglas, češće dolazimo do rješenja nego kada to samo „vrtimo“ u glavi.

Reguliše emocije: Govorom sebi ljudi mogu da se umire, ohrabre, pa i pripreme za važne situacije poput ispita ili razgovora za posao.

Razvija samosvijest: Unutrašnji govor podstiče introspektivno razmišljanje i pomaže da bolje razumijemo sebe.

Unutrašnji dijalog

Psiholozi kažu da unutrašnji dijalog  ili čak onaj izgovoren na glas, pomaže mozgu da procesuira informacije, donosi bolje odluke i smanji stres. 

Naime, ovakvo ponašanje pomaže u samoorganizaciji, jačanju fokusa i regulaciji emocija. 

Ljudi koji pričaju sami sa sobom zapravo vode unutrašnji monolog koji često služi kao mentalna mapa kroz svakodnevne izazove.

Kad postaje zabrinjavajuće

Naravno, postoji razlika između korisnog unutrašnjeg dijaloga i ozbiljnih mentalnih poremećaja. 

Ako osoba često razgovara sama sa sobom na način koji uključuje halucinacije, odgovaranje na „nečije“ glasove ili gubi kontakt sa stvarnošću, to već može biti simptom psihičkog problema i treba potražiti pomoć stručnjaka.

Znak snalažljivosti

Pričanje sa sobom nije znak slabosti, već moćan alat za bolje razumijevanje sebe, upravljanje emocijama i povećanje fokusa.

 Umjesto da ga doživljavamo kao čudnu naviku, trebali bismo ga prihvatiti kao oblik mentalne strategije.

 Sve dok je u funkciji samopomoći i nema gubitka kontakta sa stvarnošću, ovaj fenomen je potpuno normalan, pa čak i poželjan.