Ratni hirurg iz Sarajeva Edib Edo Jaganjac (57) napisao je knjigu "Sarajevska princeza" u formi dokumenta, ratnog dnevnika, ali i romana, kako bi podijelio svoja i iskustva kolega iz bivše Vojne bolnice (Državna bolnica „Prim. dr. Abdulah Nakaš), te iskustva običnih građana za vrijeme opsade Sarajeva.
Priču je gradio oko svoje pacijentkinje, petogodišnje djevojčice Irme Hadžimuratović, koja je ranjena u granatiranju Alipašinog Polja u ljeto 1993. godine, kada joj je poginula majka. Veoma emotivno u knjizi piše o vlastitoj nemoći da joj pomogne, zbog čega se upustio u "borbu s vjetrenjačama", prkosio bolesnoj birokratiji, indolentnosti UN-a i mirovnih snaga, razumu, besmislenim pravilima... kako bi spasio nedužni dječiji život.
Žestoke kritike
- Irma je ranjena minom. Pokušaji da nagovorimo UN da je spasi propali su zbog neljudskog odnosa i njihovog birokratskog aparata. Onda smo u nemoćnom bijesu pozvali novinare. Rezultat je bila "operacija Irma" i sarajevskim ranjenicima su se vrata svijeta otvorila. Nažalost, cijena je bila prevelika. Kako i kolika? Knjiga priča o toj veoma neravnopravnoj borbi - pojašnjava hirurg.
Da je Irma umrla, Edo je saznao na vijestima češke televizije. „Sarajevska princeza" je dirljiva priča koja je promijenila poredak stvari u to vrijeme. Autor je knjigu obogatio informacijama koje većina običnih građana u ratnom Sarajevu, ali ni nakon rata, nije imala priliku saznati...
Edo Jaganjac rođen je u Sarajevu 1957. godine, gdje je završio Medicinski fakultet. Specijalizaciju iz hirurgije završio je u Zenici. Radio je u Vojnoj bolnici, koju je napustio poslije slučaja Irme Hadžimuratović i otišao u Češku
- Knjigu sam počeo pisati 1994. godine. Odlučio sam je objaviti, jer čini mi se da se istina o ratu pomalo gubi u čudnim, ne znam da li namjernim dezinformacijama. Ona je moj slabi pokušaj da kažem istinu i spriječim ponavljanje historije i strašnog zla koje nam se dogodilo. Knjiga govori o stvarnim događajima - kazao nam je Jaganjac iz svog češkog doma, gdje kao traumatolog radi u univerzitetskoj bolnici „Motol" u Pragu.
U prvjencu proziva veliki broj političara, tadašnjih, ali i današnjih, kao i visoke zvaničnike, obične ljude, koje otvoreno hvali ili kudi za svu ljudskost koju su pokazali ili koju su propustili pokazati. Žestoko kritizira međunarodnu zajednicu i UNPROFOR, opisujući brojne situacije iz kojih se ogleda njihova ravnodušnost, bahatost, a nerijetko i okrutno ponašanje prema stanovnicima opkoljenog Sarajeva.
- Doživio sam sitne opstrukcije zbog prozivanja, ali ne sumnjam da će ih biti još. Reakciju svjetskih moćnika još čekam. Englesko izdanje još nije izašlo, a Irma je više svjetski nego sarajevski događaj - ističe Jaganjac.
Otkrio nam je ko ga je u ratu najviše oduševio, a ko razočarao.
Promocija u Sarajevu
- Među ljekarima je to, bez dvojbe, bio prim. dr. Abdulah Nakaš, kojeg smo mi zvali Nale. To je čovjek koji je sve svoje mogućnosti stavio na raspolaganje spašavanju ljudi i ljudskosti. Mi svi ostali smo živjeli i radili u njegovoj sjeni. Znali smo, radimo nešto na šta ćemo biti ponosni i time smo najteži dio svog života pretvorili u najuspješniji. Radili smo danonoćno, bez plaće, hrane, vode, struje i lijekova, trpjeli smo bombe i snajpere, ali i razne takozvane branioce i izašli smo iz rata ponosni i čista obraza. Razočaran sam u pravdu i u sve političare, i naše i svjetske. Zar je sve ovo zaista trebalo - pita se Jaganjac.
Promocija knjige „Sarajevska princeza", koju je objavila izdavačka kuća TDK „Šahinpašić", bit će upriličena sutra u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu. Prisustvovat će joj dosta ljudi koji se spominju u knjizi, a među njima i Irmina sestra Medina.
Naš dug je pravda
Mnogo emocija je Edo Jaganjac unio u knjigu koje će, zasigurno, ostaviti dubok trag na čitaoce. Neke od rečenica koje odjekuju su: "Nama je dodijeljena druga vrsta sporta. Igra sa smrću" potom, "Važno je živjeti kao čovjek. Zato idi i radi sve što možeš da ostaneš čovjek", ili "Vrijeme je da se počnemo suočavati s vlastitom prošlošću"...
- Prošlo je dvadeset godina od rata. Da bi se moglo naprijed, moramo riješiti svoje dugove. Naš dug je pravda. Za sva zlodjela je neko kriv. Sada treba pravedno kazniti krivce i past će nam s leđa teško breme. Svima. Neće više biti mržnje ni kolektivne odgovornosti. Narodi nisu krivi, ali pojedinci jesu - dodao je Jaganjac.
