- Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993., kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro, kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu - svojevremeno je zapisao ovaj veliki čovjek, novinar i pisac čija se „treća" i konačna smrt dogodila na današnji dan.

Džamonja je zauvijek napustio rodni grad prije 13 godina, 15. oktobra 2001., ali njegovo djelo zauvijek će živjeti u svakom ko je iskusio rečenice ovog maga pisane riječi. Ostat će upamćen po kratkim pričama za koje je dobio brojne nagrade. Svojim djelima podigao je spomenik rodnom gradu, jer u njegovom spisateljskom opusu najbolje se vidi i prepozna duh Olimpijskog grada kog je toliko volio. Zapisivao je dešavanja iz svakodnevice, o jednom vremenu, gradu, jednoj zemlji, ljubavi i prokletstvu...

Urbana legenda

Istaknuti bh. književnik Zlatko Topčić prisjetio se ovog velikana i kazao da je Džamonja ipak izabrao krivo mjesto da živi od književnosti.

Nagrade

"Veselin Masleša" za najbolju knjigu kratkih priča, 1985.
"Fund Free Expression" nagrada, 1993.
Američka nagrada "Kluba pisaca Madison", 1994.
"Madison Poetry" nagrada, 1996.

- Bio je jedan od posljednjih autentičnih sarajevskih boema, pisac koji je zaista živio svoje književno pismo, na prihvatljiv način mistificirajući i igrajući se predrasudama i o svom boemskom životu i o svome pismu. On je jedna od sarajevskih urbanih legendi, poput Pimpeka ili Kinđeta... Ovaj grad mu, sumnje nema, duguje jedan sokak ili bistu, ili oboje - istakao je Topčić.

O Džamonji veoma nadahnuto uvijek je govorio i akademik Abdulah Sidran, koji mu je čak u knjizi poezije „Morija" poklonio nekoliko pjesama... Kada je umro, Sidran je napisao:

„Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da nađem riječi koje će kazati šta treba da se rekne - a da ne upotrijebim riječ: umro. Pa mi, ipak, nadošlo rješenje: ovih se dana „ispisao iz živih" - naš Daco."

Svašta se mijenjalo

- O Dacinom životu bi se moglo stotinu romana napisati. Stvari su, po zemaljskim mjerilima, u samome početku, krenule naopako: ubio se njegov otac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko "zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11. Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, čestitoj, Kati Govorušić, i kućna se brojka mijenjala, svašta se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišla onakva kakva je naumila da iziđe...

Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi sa svojom rajom iz FIS-a smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, naš'o-ne-naš'o. Nikada nije pisao „sentimentalne priče", a svaka nas je oplakivala. Nikada od života nije „pravio šegu", kao što je znao činiti od nas, ali je od svega znao napraviti humor - istakao je Sidran.  

Za života je Dario Džamonja objavio „Priče iz moje ulice", „Zdravstvena knjižica", „Drugo izdanje", „Priručnik", „Oni dani", „Prljavi veš", „Pisma iz ludnice". Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori priča „Ptica na žici", „Priče"... Bio je kolumnista u „Slobodnoj Bosni", „Večernjim novinama", „Našim danima", „Oslobođenju", „Komunistu", „Valteru" i „Valter ekspresu", te urednik u časopisu „Lica".

Kafana „Šetalište"

U kafani „Šetalište" se od 2009. godine održavaju večeri sjećanja na Džamonju. U prostoru kafane postavljeni su njegova bista koju je uradila kiparka Lejla Ćehajić te portret koji je naslikao Armin Polutak.