Boris Liješević: Branko Ćopić je mojoj baki posvetio pjesmu “Mala moja iz Bosanske Krupe”

INTERVJU Istaknuti pozorišni reditelj za “Dnevni avaz”

Merima ČUSTOVIĆ

- Imate divnu, duhovno i kulturološki bogatu zemlju, koja mi je na neki način druga domovina, jer je moja majka iz Bosanske Krupe. Ne samo to nego je mojoj baki posvećena pjesma “Mala moja iz Bosanske Krupe”. Moji po majci su živjeli u Bihaću dok se pedeset i neke nisu preselili u Beograd, a to su, zapravo, Krupljani i bili su veoma bliski s Brankom Ćopićem - riječi su poznatog teatarskog reditelja iz Budve Borisa Liješevića, koji se kroz svoj rad najviše bavi društveno angažiranim temama, jer uvijek najviše odjekne ono što se ljudi tiče.

Njegov pristup teatru je dokumentaristički, a nedavno je kroz predstavu “Brašno u venama” autora Igora Štiksa, koja je od aprila na redovnom repertoaru Sarajevskog ratnog teatra SARTR, progovorio o emocionalnom i ideološkom jazu generacija i suočavanju sa prošlošću kao bitnom segmentu budućeg života.

Masovna grobnica

Predstava se bavi sadašnjim trenutkom, kada sve kosti, ni 20 godina poslije rata, još nisu pokopane, kada se ljudi rasuti po svijetu, u ovom slučaju porodica, sretnu i konstatiraju da se oko njih sve promijenilo, ali da su njihove traume ostale iste.

- Predstava “Brašno u venama” govori o ratu kao historijskoj konstanti, jer se vodi u svakom momentu negdje u svijetu. I htjeli to mi ili ne, ratovi su to što nas oblikuje, oblikuje nam i živote, ekonomiju, historiju, geografiju. “Brašno u venama” je metafora kada nešto smeta krvi da slobodno prostruji. Nije u pitanju narkomanija, misli se na nešto što nam smeta da normalno komuniciramo dok se ne sukobimo sa prošlošću, sa strahom. Osnovna tema predstave je pomirenje - kaže Liješević u razgovoru za "Dnevni avaz".

Mislite da bi korak ka pomirenju naroda u BiH bio i taj kada bi RS priznala genocid u Srebrenici? Kakvo je Vaše mišljenje o poricanju zločina?

- Ono što me ozbiljno uznemirava i skoro egzistencijalno ugrožava je, uopće, debata o tome je li baš to genocid i je li bilo ovoliko ili onoliko žrtava. Ljudi su ubijani danima, potom bacani u jame, zatrpavani, sakrivani. I sada je bitno zove li se to genocid ili ne. Posredno znam i neke porodice koje su izgubile po nekoliko članova u Srebrenici. Isto tako su braća moje bake po majci ubijena 1941. godine u Bosanskoj Krupi i bačena u Crno jezero na Uni. Koliko je samo nikada iskopanih masovnih grobnica iz 1945., Zidani Most, Kamnik...

Cijeli ovaj region leži na ljudskim kostima koje nisu dobile pravo ni na smrt. Moj prijatelj je bio u Aušvicu i prvo što mu je vodič ispod glasa rekao jeste da je broj žrtava preuveličan. Slično pitanje često se otvara i o Srebrenici. Za mene već u otvaranju polemike o žrtvama ima nešto zločinačko. I to uvijek posmatram kroz strah dželata od žrtve, usljed čega dolazi do negiranja. Tako čovjek nema prava ni na smrt. Balkan je nekad bio bure baruta, a onda je to bure eksplodiralo i Balkan je postao masovna grobnica. I, umjesto da pred žrtvama pognemo glavu i zalijevamo njihove grobove suzama, mi njihove kosti stavljamo na vagu i mjerimo koliko je naših, koliko njihovih i čije su teže. Zločin prema žrtvama je sve što nije pijetet.

Otkud ljudima tolika potreba da ratuju i hoće li se jednom prestati rađati i umirati generacije s PTSP-om?

- Mislim da neki ljudi, kad god pokušavaju da shvate stvarnost oko sebe, idu u prošlost i tu uvijek dolazi do rata, a onda uzroke za taj rat pronalaze u posljednjem ratu ili u pretposljednjem. Tako da sam se, razmišljajući o tome, uplašio ideje da su ratovi koji su nam se desili posljednjih godina, možda zametak nekog budućeg rata, da su se u njima već začeli neki novi ratovi koji će obilježiti ove prostore. Rat se ne završava mirovnim sporazumom nego tada nastavlja da živi kroz posljedice dok žive učesnici. Za nekoga ko je izgubio oca u ratu, rat traje i poslije očeve smrti.

Prijetnja i opasnost

Na snazi su još nacionalizam i fašizam, koje zagovaraju neki političari u regionu. Kakvo je Vaše mišljenje o njima, šta biste im savjetovali?

- Mislim da su svi oni doveli do toga da se jedna tako velika i socijalistička država pretvori u nekoliko nacionalnih država. U tim nacionalnim državama nude se određeni modeli vladanja, načini na kojima oni plivaju vrlo dobro.Mislim da je potrebno da uče ljude da vole i njeguju razlike. U Sarajevu sam se osvijestio koliko su različitosti prednost, koliko je to bogatstvo, a onda, naravno, dođe zlo vrijeme, kada to postaje prijetnja i opasnost. Društveno zdravlje počiva u multietičnosti, u razlikama, jer tjera ljude da mijenjaju ugao posmatranja i da razumiju druge ljude.

Na snazi je crna inteligencija

- Na snazi je crna inteligencija. To je davno opisano u historiji sociologije. Davno je Emil Dirhajm, otac moderne sociologije, opisao naše današnje stanje - profesori koji počinju jeftino da prodaju svoje znanje, da paralelno predaju na privatnim fakultetima i, što je najgore, da osnivaju druge univerzitete, školujući polukadar. To se, čini mi se, dešava u cijelom regionu, a šteta koju time nanose je dugoročna i neprocjenjiva. Mislim da nema veće štete nego pogrešno ili nedovoljno obrazovati ljude - istaknuo je Liješević.

Iz biografije

Boris Liješević rođen je 1976. godine. Odrastao je u Budvi. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu srpsku književnost i jezik apsolvirao je 1999. Diplomirao je režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu 2004.

Režirao je brojne predstave. Pozorište koje stvara Boris Liješević, polazi od tvrde stvarnosti, a uporište nalazi u vlastitom čarobnjaštvu. Zbog svega toga, kreacija koja u njegovim predstavama nastaje je ona koja gledaoca dira i poziva. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

 

NA VRH

Podijeli članak na