Nema potrebe meni da želite dobrodošlicu, govori nam na početku razgovora hrvatski glumac Goran Navojec, koji je u Sarajevu boravio u okviru 29. Sarajevo Film Festivala.
I dok se najveća filmska smotra u ovom dijelu Evrope privela kraju, ostaju nam prikazana ostvarenja i uspomene na osam dana u bh. prijestolnici. Do iduće godine. A Navojec igra u filmu „Smrt djevojčice sa žigicama“ reditelja Gorana Kulenovića, koji je nastao prema istoimenoj knjizi Zorana Ferića.
Poseban odnos
I stvarno, nema razloga da Navojcu želimo dobrodošlicu kada je on često u Sarajevu, pa ga je teško smatrati gostom. A razgovor s njim protkan je humorom, svojstvenim samo njemu.
Ali u intervjuu za „Dnevni avaz“ Navojec je otvoreno govorio o velikom problemu s kojim se susreću svi glumci u zemljama regiona, a to je plaćanje za njihov rad, odnosno naknade u slučaju repriziranja određenog sadržaja. Nije birao riječi, svjestan da ga mogu koštati, ali, kako je rekao, vrijeme je da se pozabavimo time.
Pa da krenemo...
Kako doživljavate ovogodišnji Sarajevo Film Festival?
- Nisam dobar sugovornik za to, jer snimam u Zagrebu, pa sam došao kao Bono Voks (Vox) - na jednu noć. Malo duha Festivala smo uhvatili u kinu, bilo je puno u otvorenom kinu. Ustvari, ne znam. Ne bih se usudio ništa govoriti o samom festivalu. Nažalost. Volio bih da mogu. Ali, evo, i ovo malo što sam vidio je lijepo. Ne znam nikoga ko je bio na Sarajevo Film Festivalu a da mu ne postane festival s kojim ima neki posebni odnos, makar bio samo jednom. Ili, kao neki, više puta. Mislim da je dojam jednak. Takav imam osjećaj, da grad još s tim živi, da je ljudima drago da se događa. Kažu da ima divnih filmova. Nije važno drugo nego da su zadovoljni konzumenti i oni koji su to proizveli. To je formula za uspjeh.U Sarajevo sam došao kao Bono Voks, na jednu noć.
U filmu „Smrt djevojčice sa žigicama“ igrate pozitivnog negativca. Kako Vam je leglo to?
- Kao glumac uvijek braniš lik, bez obzira koga glumiš. Tu si da ga obraniš. Dapače, glumci jako vole igrati, jer su im zanimljivi, likove koji imaju bilo kakvu moralnu devijaciju ili pribjegnu nečemu što je neubičajno, što nije općeprihvaćeno, jer to ostavlja prostora za kreaciju gdje onda mašta može potražiti neke nove puteve. To ne znači da glumci ne vole igrati dobre junake, pozitivne, jer vole. Ali lik policajca Mungosa je jako zahvalan lik. Otočki je svijet, kao sva manja mjesta (film je sniman na otoku Rab, op.a.). A otok je poseban po tome jer je izoliran sam po sebi, tako da vrijede neka druga pravila. Ljudi su na drugačije načine povezani. Vjerujem da je biti policajac na takvom otoku kad je sve uredu vrlo ugodno, ali kad pođe nešto po zlu vrlo, vrlo neugodno. Otok je kao jedna velika obitelj. Tamo obavljati istražne radnje nije uopće ugodno. Taj lik je fantastično napisan i u knjizi. Mogu reći da spada u zahvalne likove. Pa ja se ne sjećam kada sam igrao nezahvalne likove. Možda je to, ipak, do glumca, a ne do pisca.
Šta Vam je ostalo neostvareno kad je riječ o Vašoj profesiji?
- Evo, otvorit ćemo temu. Imam želju da glumci konačno ostvare svoja prava na reprize, na reemitiranja, sve te stvari koje su nekad postojale, a danas se svi prave ludi i misle da su glumci, koji su najizraženiji i najvidljiviji, u principu, čak i u zakonskom sustavu raspodjele neke eventualne zarade od filma, apsolutno nevidljivi. Što je paradoks. Ja imam seriju „Naša mala klinika“, koju smo snimili prije 15 godina, koja se isto toliko vrti, nijedan glumac od toga nema niti jedan euro cent.
Nepravedna stvar
Paralela u BiH je serija „Lud, zbunjen, normalan“.
- Da, sa „Lud, zbunjen, normalan“ je ista stvar. Nije to samo u Bosni. To su neke stvari... Sad će ovo zvučati malo aktivistički, pa će me možda neki producenti početi zaobilaziti zbog toga, ali, evo, ja bih iskoristio priliku. To je vrlo, vrlo nepravedna stvar. To je toliko nepravedno da ne znam uopće s čime bih to uporedio. Ja imam jednu situaciju u seriji koja je bila kod nas vrlo popularna, gdje su igrali glavne uloge Ivo Gregurovć i Vera Zima, koji su nas, nažalost, napustili. Serija se zvala „Odmori se, zaslužio si“. Ja sam otpjevao song uvodni. I za taj song sam preko Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP) uredno plaćen, a za 45 minuta dalje glume u tom prozvodu nisam. Možete misliti koliko je to paradoksno. Znači, ovdje sam se izrazio na notama, a ovdje kao glumac i to niko ne dovodi u pitanje. Svi su se po tom pitanju zatvorili. Produkcije, televizije, cijeli sustav je zatvoren za glumca. A kada bismo sada napravili istraživanje zbog čega se gledaju filmovi, mislim da glumci ne bi bili baš na zadnjem mjestu. Svaka čast i rediteljima, producentima, scenaristima i svima koji rade film, jer svi zajedno stvaramo neko djelo, ali nisam siguran baš...
Ovdje govorimo o televiziji?
- Uopće ovdje ne govorim o kinu, jer se filmovi, nažalost, sve manje gledaju. Mi s domaćim filmovima se sudaramo s nekakvim blokbasterima, u istim prostorima nastupamo... Jedna obitelj da ide gledati neki film, danas su to ozbiljni novci. To više nije zabava koja je dostupna svakome. Ali kada se to počne prikazivati na televizijama, pa to preuzmu emiteri... Ja kad hoću svom djetetu film „Šegrt Hlapić“, dok je to još htio gledati, ja ga izdam i platim ga, ne znam, dva eura, uredno kao i svi drugi koji to naprave. Zašto glumac od toga nema ništa? To je nevjerojatno. I dapače, diskriminirajuće je i ponižavajuće. Tako da, hvala vam na ovom pitanju. Žao mi je opteretiti ovaj razgovor nekim aktivizmom, ali mislim da su vremena takva da moramo početi razgovarati o tome otvoreno. Igrom slučaja, pomažem ljudima iz Audio-vizuelnih izvođačkih prava (AVIP), znači nas se je i HUZIP u Hrvatskoj odrekao jer nema koristi od glumca. Pa smo bili prisiljeni, evo, sada stvaramo jednu agenciju. I to je nevjerojatna borba. Jer mi smo sad neki novi ljudi koji hoće dio kolača, koji uopće nije ni velik, koji nije problematičan, tu se više radi o nekakvom principu.
