Miodrag Petrović Čkalja, da je živ, danas bi proslavio 95. rođendan. Već 16 godina gledaoci su uskraćeni za Čkaljinu genijalnu glumu, ali daleko od toga da je legenda zaboravljena. Narod u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i danas voli Čkalju i rado ga gleda u serijama i filmovima koji se repriziraju.

 Dio ljubavi

Čkalja je bio osoba koja nije vrednovala ništa na društvenom, nacionalnom ni religijskom nivou. Za njega je bilo bitno samo jesi li čovjek ili nisi. A on je bio. Javno je iznosio svoje mišljenje za vrijeme i o devedesetim godinama i ratu na prostoru bivše Jugoslavije. U svojoj domovini Srbiji je bio nepoželjan, jer se nije slagao s tadašnjim političkim režimom,

Njegov sin Čedomir Petrović Čeda (70), glumac, koji se već više od dvije decenije time ne bavi, već je u penziji, u ispovijesti za “Dnevni avaz” otvoreno je govorio o svom ocu, proslavljenim rođendanima, legendarnim ulogama i sjećanjima.

Vaš otac danas bi slavio rođendan. Kako ih je obilježavao za života, je li ih uopće slavio?

- Slavili smo očeve rođendane u krugu prijatelja. Bila su to neka druga vremena. Mirna. Sretna. Kada smo živjeli svi zajedno. Prolazile su godine, prijatelji odlazili i posljednjih nekoliko rođendana obilježavali smo u najužem krugu porodice. Moja Smiljka umijesi tortu, majka napravi pitu sa sirom i to su bili najljepši rođendani.

Mislite li da datum njegovog rođenja, 1. april, i činjenica da je bio omiljeni komičar je slučajnost?

- Mislim da u životu ništa nije slučajno. Svi naši životi stoje negdje zapisani. 

 Ubuđala atmosfera 

Kako je moguće da jedna zemlja dovede do toga čovjeka koji je itekako zadužio?

- U svakom društvu, pogotovo u Srbiji postoje osobe koje mnogo vole da se bave poslom za koji nemaju ni škole ni talenta. Kod nas najviše vole da pjevaju oni koji nemaju glas, ne mogu da ubodu dva tona, škripe na RTS nije trebala da uđe testera. Potrebno je da uđu mladi, talentirani, kreativni ljudi, koji će promijeniti smrdljivu, ubuđalu atmosferu, punu straha, podaništva, špijuniranja, kukavičluka. Skupljaju se smradovi u čopore i postaju udružena zločinačka grupa protiv kulture u Srbiji. Danas svako može da glumi, da režira, da bude profesor, da određuje ko će dobiti nagrade, ko će biti sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Pogubio se, u Srbiji, ako ga je uopće nekada bilo, kriterijum. Njega određuju veliki, a mi takvih danas nemamo. 

Protesti u Beogradu ne jenjavaju, iako se mislilo da će narod odustati, desilo se da se proširio i na druge gradove u Srbiji.

 “Vruć vetar” i “Čkalja”

Čkalja i Čeda, otac i sin, igrali su zajedno u jednoj epizodi “Vrućeg vetra”, popularnoj seriji za koju je scenarij pisao Siniša Pavić. Čkalja je još 1970. godine dobio i biografsko-dokumentarni film koji je bio posvećen njemu, a zvao se upravo “Čkalja”. Sadržao je intervjue, skečeve i snimke glumčevih nastupa uživo. I tu se Čeda pojavljivao.

 Tako je govorio Čkalja...

Ni dinara nikada nisam dobio. Samo uredno pišu obavještenja. Čisto iživljavanje. Ja sam za njih otpisan, čovjek koji ne postoji. A koverte skupljam da neko jednog dana vidi kako je RTS ažurna

Dok platim sve dažbine državi, jer sam tako naučen, ne ostaje gotovo ništa. Tužno je reći, nove cipele nisam kupio dvadesetak godina, ali to nije važno. Važno je da mojim unukama nemam da dam za koka-kolu kad izađu u kafić

Ja ne sjedim na dvije stolice. Uvijek na jednoj, tako sam i sina vaspitao. Ima dosta mojih mladih kolega koji sjede na dvije stolice ili onih koji stalno šute. Kao, čekaju nešto

Vrlo sam zadovoljan kako sam proveo radni vijek. Žao mi je što nije vrednovan kako treba, što neke stvari nisam dobio, ali prežalit ću ja i to. Bilo mi je lijepo

Poružnjeli od zlobe

- Igraju se kulturom. Zase*u stvar kao upravnici pozorišta, ministri, pa onda traže i dobiju čisto, novo mjesto, kao urednici na televiziji. To su sivi, mali, pakosni, poružnjeli od zlobe. Rovare i ruše one kojima zavide, zato što nikada ne mogu kupiti ono što je u umjetnosti najveće blago i što se ne može kupiti, a to je talent – kaže Čeda.

 Danas, kada pomislite na njega, šta je to što Vam prvo padne na pamet? Kako je bilo odrastati s činjenicom da je Vaš otac glumačka legenda?

- Prvo na šta pomislim kada se sjetim oca i majke je strašna praznina. Trenuci kada nedostaju. Kada se jave sjećanja i saznanje da više niste nečije dijete. U mom životu bilo je trenutaka kada mi je pomagala i odmagala očeva popularnost. Bilo je ljudi koji ga nisu voljeli. Trudili se da ga povrijede, uvrijede, unize… Kasnije su to nastavili i sa mojom kćerkom Jovanom i sa mnom. Njegova jedina zaštita je bio narod koji ga je volio i koji je, kada ga više nije bilo, prenio jedan mali dio ljubavi na mene, tražeći u meni neke slike i uspomene na oca.

 Privatni život

 Njegove uloge teško je pobrojati. Ima li Vama neka najdraža?

- Kao dječak od četiri ili pet godina, prvi put sam oca gledao u pozorištu u nekoj Nušićevoj jednočinki. Igrao je čovjeka koji nema novca da kupi odijelo. Toliko sam se rasplakao da je majka morala da me izvede iz pozorišne sale. Plakao sam i govorio: “Zar je moguće da tata ne može da kupi sebi odijelo?”. U pozorištu sam ga volio kao Pepija u “Zajedničkom stanu”, kao Antu u “Pokojniku”, Maksima u predstavi “Đido”… Na filmu kao profesora u “Četiri kilometra na sat”, Jovanču Micića u filmu “Put oko sveta”, Predraga i Nenada u “Bog je umro uzalud”, poljara Lijana u “Orlovi rano lete”… Na televiziji, kada je bio kuhar Jordan u “Servisnoj stanici”, čuvar Mita u “Muzeju voštanih figura”, kada je bio Neven i Srećko u Lolinim i Novakovim TV serijama. Volio sam ga, kao Gvozdena u seriji “Ljubav na seoski način” i kao Jarić Živadina u “Kamiondžijama”. Najviše sam ga volio kada je bio otac u privatnom životu.

Bio je veliki čovjek u svakom smislu te riječi.

- Ponosan sam na njegovu dobrotu, poštenje, na njegovu ogromnu hrabrost i snagu da izdrži sve te udarce koji su dolazili od zlih i netalentiranih ljudi.

 Svoje stavove javno je iznosio, a Vi ste to nastavili. Teško je zaboraviti njegov govor tokom preuzimanja nagrade "Car Konstantin" 2002. godine. Tada je, između ostalog, rekao: "Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske". Jesu li Vas tada boljele te riječi, bole li Vas danas?

- Otac je to izgovorio u polu-šaljivom tonu. Bilo je tu i zrnce istine i satire. Nije bilo tako strašno, kako se mnogima tada učinilo.