TOP-INTERVJU Mostarski reditelj sa zagrebačkom adresom

Bobo Jelčić za "Avaz": Ovdje je zveckanje oružjem dio folklora

Stvari se ponavljaju, jedni zakopaju leš, drugi ga izvade

Razgovarala: Meliha SMAJKIĆ
18.04.2019 21:50

Jelčić: Raduje me bilo šta vezano za moj rodni grad

Foto: Cropix

Reditelj Bobo Jelčić (55), Mostarac s adresom u Zagrebu, u svojoj uspješnoj pozorišnoj karijeri dobio je pregršt nagrada. Niže ih jednu za drugom.

Njemačka i mi

Međutim, Jelčić sve više pokazuje i da je sjajan filmski reditelj. Njegov uradak „Obrana i zaštita“ svojevremeno je pomeo konkurenciju na Pula Film Festivalu te dobio i druga vrijedna priznanja, a u posljednje vrijeme i njegova priča „Sam samcat“ osvaja nagrade. Tako je ovo ostvarenje na nedavno okončanom Bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u Njujorku dobilo dvije nagrade.

O tome, njegovim predstavama, od kojih će jednu publika vidjeti i na Festivalu „Mostarska liska“, ali i o društveno-političkom kontekstu, Jelčić govori za „Dnevni avaz“.

U Njujorku je Vaš film „Sam samcat“ osvojio dva priznanja. Koliko je važno da se bh. kinematografija predstavlja u svijetu? I koliko Vam, i u tom smislu, znače osvojene nagrade?

- Važno je, koliko je i važno da ima publiku, da igra redovno u kinima, da ima kontinuitet, elementarne osobine svake ozbiljne kinematografije. Iako mi na ovim prostorima o kinematografijama još ne možemo govoriti. Prisutnost filma vani, kao i distribucija izvan matičnih zemalja je jedna od zadaća svih filmova regije.

U Jugoslavenskom dramskom pozorištu Beograd režirali ste nagrađivanu predstavu „Zašto je poludeo gospodin R“, prema Fasbinderovom filmu iz 1970. Šta Vas je tako fasciniralo u filmu?

- Naša društva ekonomski prosperiraju, mantra se da se velikim koracima ide naprijed, prema Uniji, prema budućnosti, tako govore aktuelni političari. Evo i Kinezi dolaze, prvi komunisti nakon odlaska ovih naših domaćih, protiv kojih ove vladajuće strukture očito nemaju ništa, nego se s njima slikaju i sarađuju. Ko bi to i pomislio do unazad nekoliko godina. E, na takve društvene okolnosti pokušava odgovoriti naš junak. Dakle, komad govori o ambicijama pojedinca u društvu koje se budi i koje je spremno na velike podvige. Kako to djeluje na njega? Film je napravljen 70-ih godina prošlog stoljeća. Priča se jasno odnosi na Njemačku poslije Drugog svjetskog rata. Eto, pomislio sam da ta vremena nekako komuniciraju, to vrijeme i ovo naše.

Kako gledate na stalno zveckanje oružjem na ovim prostorima? 

- Da se ne zvecka, pomislio bih da nisam na ovim prostorima. Zveckanje oružjem je muzika, folklor koji ovdje ostaje u ušima. Uostalom, kao i čekanje - da to sve jednom više prestane i da se, brate, više jednom zauvijek završi.

Vrijeme u Vašim radovima ima snažnu ulogu. Ponavljaju li se stvari iz prošlosti zato što ne znamo živjeti u vremenu, pratiti vrijeme? Jesmo li samo nijemi, bezlični promatrači vremena?

- Stvari se ponavljaju, jer je to u prirodi stvari i prirodi svijeta. I to doista ide na živce. Jedni zakopaju leš, drugi ga izvade. Kao u Antigoni. Kružni koncept, da se nikad ne završi.

Kreativna bol

Je li jedan od ciljeva umjetnosti koju stvarate - bunt, pokret, pomak?

- Kako da odgovorim na to pitanje? Reakcija, upozorenje, alarm, poticaj, vrisak, jauci, sve žestoko što mi sad ne pada na pamet, inače ne bi imalo smisla. Jer, kako raditi nešto što me čini ravnodušnim. Ako bol dosegne određeni intenzitet, može za neko vrijeme postati kreativna, pretvoriti se u kreativnu energiju.

„Zašto je poludeo gospodin R" dolazi u Vaš rodni grad, na Festival „Mostarska liska“. Raduje li Vas to? Gdje se krije liskaluk u predstavi?

- Raduje me bilo šta vezano za grad iz kojeg sam, a posebno raduje jer nikada nijedna moja predstava nije gostovala u Mostaru. Zašto, ne znam, pitajte odgovorne. Ne postoji grad, pa skoro bih mogao reći ni u Evropi, a da tamo nisam bio s predstavom. Dakle, svugdje, osim u Mostaru. Tako da je ovo prvi put, uopće, da u Mostaru nešto moje gostuje i, naravno, prvi put na „Mostarskoj liski“, pa mi je samim tim i sve to puno draže.

Razbiti naviku

Trenutno u HNK Zagreb radite „Tri sestre“. Publika će biti uključena u proces proba i rada na predstavi. Zašto?

- Valjda zato što je kazalište dugo vremena, osim u nekim iznimnim slučajevima, zapravo zatvoreno u jedan koncept, i estetski i organizacijski, i funkcionira mehanički. Bez obzira na svoju trenutačnost i direktnost i događanje in vivo - osobine koje nema nijedna druga umjetnost. Pa, budući da je tako, kažem samo sebi dovoljno, a onda ti dođe da reagiraš i razbiješ tu ustaljenost, tu naviku. Još krajem 90-ih u teatru ITD smo Nataša Rajković i ja krenuli s tim interakcijama s publikom i s još puno toga, u cilju razbijanja ustaljenih deprimirajućih normi. Ovo danas je samo refleksija na to. I to, a to je važno reći, unutar samog HNK Zagreb monumentalne ustanove kojoj takvi eksperimenti upravo ne pristaju.

Šta bih radio...

Šta je Vaša želja? Režirati u Mostaru, Sarajevu, rad na novom filmu...?

-Razgovaram s ljudima i iz Sarajeva i iz Mostara. Tu i tamo se vidimo, pa pričamo malo. Postoji obostrana želja. Ja, recimo, ne znam šta bih tamo radio. Moram imati čvrst koncept, vezan za autentičan prostor i vrijeme da bih našao smisla u tome što radim, ali, eto, još ga nisam našao. Valjda se uskoro dogodi.

Oglasi

Komentari

NA VRH