HARMONIKAŠKI VIRTUOZ Uživao u posjeti glavnom gradu BiH

Aleksandar Sofronijević: Jednom sam u Sarajevu pojeo 40 ćevapa

Nekad ne spavamo po dva-tri dana, samo putujemo i nastupamo, svirali smo i kad je Luka Modrić proglašen za sportistu godine u Zagrebu

Razgovarala: Nevena GAZIVODA
27.05.2019 06:40

Aleksandar Sofronijević

Aleksandar Sofronijević, prvi čovjek čuvenog orkestra koji nosi njegovo ime i jedan od najpoznatijih srbijanskih muzičar, boravio je ovih dana u Sarajevu. Ne krije oduševljenje bh. prijestonicom.

Iako je publici najviše poznat po tome što s orkestrom svira u popularnoj TV emisiji “Nikad nije kasno”, koja se prikazuje na Novoj BH, ovaj harmonikaš otkrio nam je da planiraju koncert u Sarajevu te da su počeli s autorskim radom.

Autorski rad

- Poznati smo po tome da sviramo apsolutno sve. Uradili smo studijsku obradu stare pjesme “Mndra mja”, poznate širom Balkana, sa zanimljivim aranžmanom, gdje se prepliću latino note s narodnom svirkom. Cilj nam je da idemo ka autorskom radu i da sviramo svoje koncerte. Ljudi nas stalno pitaju kad ćemo objaviti svoje pjesme i nove obrade... Želimo da do kraja godine snimimo album – rekao je Sofronijević.

Samo u emisiji “Nikad nije kasno” imali ste više od 3.500 nastupa. Trudite se prilagoditi svakom takmičaru. Ipak, imate li favorite?

- Ne smijem isticati favorite, jer sam dio produkcije, ali sam upoznao divne ljude baš iz Sarajeva koji su bili kod nas. S nekima od njih sam se sprijateljio, snimio pjesme za njih. Saša Popović je prepoznao naš rad i to da mi držimo visok kvalitet.

Reakcije publike prilikom Vaših nastupa ovdje su pozitivne. Prepoznaju li Vas ljudi u BiH?

- Sad sam se uvjerio da me definitivno prepoznaju. Kad sam ulazio u BiH, morao sam da se slikam s čovjekom na granici. Ista je stvar bila i u hotelu gdje sam odsjeo. Iskustva su pozitivna i mislim da ćemo odavde čak krenuti s cijelom tom koncertnom pričom. To je moj osjećaj, da ovdje ljudi zaista vole muzičare koji se daju. Vole i rokenrol, i sevdalinku, i narodnu pjesmu, i prepoznaju razliku kad je to vrhunski. Imamo odlične reakcije ljudi i jedva čekamo nastup.

Redovan ste gost u glavnom gradu BiH. Koja Vam je prva asocijacija na Sarajevo?

- Ćevapi su ovdje nezaobilazni. Jednom sam čak, nakon koncerta Ace Pejovića, pojeo 40 ćevapa. Bio sam gladan, nisam spavao tri dana. Ali, prema mom mišljenju, Sarajevo čine ljudi, to je grad s dušom. Imam ovdje, zaista, mnogo prijatelja.

Sarađivali ste s brojnim poznatim ličnostima, svirali na njihovim koncertima i radili im aranžmane, koga biste izdvojili? Kakva su iskustva?

- Zaista je mnogo njih. Radili smo sa Snežanom Đurišić, Anom Bekutom, Željkom Joksimovićem, Acom Pejovićem, Tozovcem, Lepom Lukić, Acom Lukasem, Slavkom Banjcem, Zoricom Brunclik, Lepom Brenom, Šabanom Šaulićem... Sa Sašom Matićem imali smo ovdje koncert. Lijepo je, zanimljivo, ali i teško, jer svi oni imaju svoj način kako funkcioniraju. U ovom poslu moraš sa svima da budeš na neki način na usluzi. Najgore je kad pjevač dođe nespreman i onda smo mi nervozni što on ne zna, a mi znamo.

I ovaj posao ima, vjerovatno, nekih teških trenutaka.

- Nezgodno zna biti što ne možemo stići odmah na drugo mjesto tako da ne spavamo po dva-tri dana, samo putujemo i nastupamo. Uvijek je akcija. Znamo da se postavimo prema ljudima i znamo kome sviramo. Mi smo socijalno divergentni i sa svima možemo, čak se i s ljudima na privatnim zabavama super slažemo i provedemo se i sami, uživamo. Volimo da radimo svoj posao.

Ljudi često obrate pažnju samo na pjevača ili pjevačicu.

- Trudimo se da se nametnemo, ljudi nas svugdje prepoznaju po kvalitetu. Kod nas su uvijek dobra zabava i kvalitetno sviranje. U jednoj mjeri samo mi možemo omogućiti pjevačima da zvuče vrhunski. I ljudi to poštuju i znaju nas pored svih tih vokala. O tome govori i to da smo stalno u pokretu. Pa, samo u maju imamo 26 svirki. Gostujemo širom svijeta, od Amerike do Australije. Svirali smo i kad je Luka Modrić proglašen za sportistu godine u Zagrebu, doživjeli smo nevjerovatne stvari.

Svirate različite muzičke žanrove.

- Da, i to bukvalno, zato imamo toliko posla. Možemo mijenjati žanrove, svirati svašta, ali zaista kvalitetno, od “Metallice”, preko komercijalne do tradicionalne muzike. Možemo na pravi stilski način svirati i Stinga i “Peperse” po potrebi, sve, od Kemala Montena do Kemala Malovčića.

Malo spavam

Imate mnogo posla. Kako sve uspijevate organizirati?

- Ove godine imamo 127 privatnih nastupa, nekoliko koncerata pjevača te 40 emisija “Nikad nije kasno” prema ugovoru. To je mnogo, ali poštujemo posao. Malo manje spavam nego drugi, oko 4 sata uglavnom. Pokušavali smo da cijenom smanjimo posao, ali nismo uspjeli. Bavim se sportom, tako izdržavam taj tempo. Plivam, radim vježbe istezanja, vozim bicikl i prilično zdravo živim za jednog muzičara, ne pijem alkohol, ne pušim. Samo me “radi” ta svirka, nije ono da moram da se napijem da izdržim. Zadovoljan sam i sretan, jer volim to što radim. Uživam u tome, sviram ljudima kad su najraspoloženiji.

Djevojke mi se javljaju non-stop

Samo na Instagramu imate skoro 60.000 pratilaca. Odgovarate li na poruke fanova?

- Trudim se da i s fanovima održavam komunikaciju. Često me djeca pitaju na Instagramu kako su nešto odsvirali. Kad god vidim, odgovorim. Mi živimo za te ljude, to je najmanje što možemo uraditi. Djevojke mi se javljaju non-stop, valjda što sam neženja. Stalno me pitaju kako to da nemam djevojku, zanimljivo im je to. Da pokažem da imam djevojku, to bi bilo još gore. Slale su mi poklone, ljubavna pisma na adresu, dekorirane kutije sa cvijećem, slikama… Nevjerovatno!

Zašto sam zanimljiv ljudima

- Ne mogu da vjerujem zašto sam ja, kao neko ko svira harmoniku, toliko zanimljiv ljudima. Poslije svega što smo postigli, znam da sam isti onaj dečko koji je prije 20-25 godina počeo da svira s istim idealima – da uživam, da meni bude lijepo i da uživaju ljudi oko mene, to je cijela misija. Nikad nisam glumio zvijezdu niti mislim da to treba. Koliko god da je neko uspješan, treba biti dostupan ljudima. Ako imam vremena, držim i besplatne časove djeci – ističe harmonikaš.

 Ljubav na prvi pogled

- Još kao dijete od tri godine u selu Divčibare vidio sam harmoniku, nisam znao šta je to, vukao sam, razvlačio, bacao po stepenicama. Mama i tata su mi iz šale kupili harmoniku, ali to je bila ljubav na prvi pogled. Završio sam Muzičku akademiju i osvojio najviša priznanja u državi kao harmonikaš iako roditelji nisu imali takve planove za mene – govori Sofronijević.

Komentari

NA VRH