Pamtimo je kao Irenu Grobnik iz serije „Bitange i princeze“, ali Mila Elegović ima još mnogo uloga, muzičkog stvaralaštva, a u posljednje vrijeme i onog književnog.

Ova glumica je prošle sedmice boravila u bh. prijestonici, a potpisnica ovih redova dogovorila je s njom intervju u „sarajevskom duhu“. Želja joj je bila da se nađemo ispred Narodnog pozorišta Sarajevo, pa tako smo sjele u obližnji kafić.

Lijepa emocija

I bilo je nemoguće ne smijati se s Milom i dobro se provesti. A ona je otvoreno za „Dnevni avaz“ govorila o svojim projektima, sadašnjem i nekom prošlom vremenu, godinama...

Za Sarajevo je, kaže, vežu mnoge uspomene, ali i korijeni. I istakla je da joj je veoma drago što je uoči svog 51. rođendana, koji je proslavila 13. juna, došla u ovaj grad.

- Moj prijatelj Mladen Burnać je napravio knjigu poezije i film, dokumentarno-muzički, što je velika rijetkost uopće u regionu, da muzičar ide raditi album i dokumentarno-muzički film. U filmu smo Matija Dedić i ja plus neki kasični muzičari na harfi i violini. Imali smo promociju u Zagrebu pa smo došli u Sarajevo. Lovim svaku priliku da dođem ovdje, jer imam tu korijene, onda je meni to veoma srcu drago – istaknula je Elegović.

Dodala je da boravi kratko, ali slatko.

- Sve sam obavila – fotkanje, intervju i prošetala, jela i plakala od ganuća. Kad god dođem ovdje, uvijek plačem. To je lijepa emocija koja mene veže ovdje. Moji preci, moji djed i pradjed su živjeli blizu. Prije Drugog svjetskog rata, kada je moj djed otišao na studij u Zagreb, više nikada se nisu vratili tu. Ali sam odgojena da volim Sarajevo, da poštujem svoj korijen, bosanski po tati – kazala je Elegović.

S Reneom Bitorajcem radi serijal „Eksperiment“, za koji kaže da su to ustvari skečevi, kratki klipovi koji su spin-off „Bitangi i princeza“.

- S tim da bi trebali napraviti seriju jer je strašno gledano. Bojali smo se. To je Reneov autorski projekt, on to piše i režira. Stalno sam u žiži, što je za glumicu moje dobi veoma važno, jer u nekim godinama glumice prestanu biti zanimljive. Međutim, mene i dalje traže pa sam sretna. Bilo mi je drago jer smo pokušali napraviti neki reunion „Bitangi“ – rekla je Elegović.

Izgubljena bitka

Međutim, dodaje, to se nije dogodilo jer su se kolege razišle u tome kako bi to trebalo izgledati.

- Mi to veoma brzo snimimo, jer je Rene užasno brz glumac, brži od mene puno. Ja dok skontam šta je on napisao i rekao, on poludi. I dok radi, prati ono što vi radite, kontrolira sve, ima tu širu sliku koju veoma malo ljudi ima. To je matematički mozak koji zna biti i iznimno težak. Kažem uvijek da se bojim Renea Bitorajca još. Ali ga silno volim i imamo hemiju, dobro funkcioniramo zajedno – iskrena je Elegović.

Svjesna je da joj je uloga Irene obilježila karijeru, ali istaknula je da problem nastaje onda kada morate dokazivati da niste samo to.

- Meni je to išlo užasno na živce, jer su me toliko privatno ljudi počeli doživljavati kao Irenu. Ljudi na cesti bi znali reći: „Gledaj ono, pa nisi toliko glupa“. To je bio stvarno jedan težak moment za mene dok nisam to procesuirala i shvatila da ću svojim radom i životom pokazati ko sam ustvari. Napravila sam sada u sebi tu distinkciju. OK, ljudi to vole, prihvataju, zauvijek ću biti Irena. To je tako. Protiv toga ne možete, to je izgubljena bitka. Ali sam otvorila druga poglavlja s muzikom, koja mi je naročito pomogla u tome da pokažem da mogu i druge stvari – rekla je Elegović.

Emotivno je doživjela i zemljotres, koji je pogodio Zagreb u 2020. godini, posebno jer živi u ulici u centru grada koja je najviše stradala.

- Morala sam naći radnika i našla sam ga na cesti. Kaže on meni: „Ne mogu sada“, a ja mu govorim: „Onda ću kod tebe kući, tvojoj ženi“ – priča Mila kroz smijeh.

Dodala je da joj je to pomoglo za psihu, jer se dva mjeseca bavila renoviranjem.

- Zagreb je sada veoma tužan grad, još je srušeno. Novi gradonačelnik obećava da će obnova sada krenuti. S druge strane, korona je pokazala ko je šta. Veoma je izbistrila kakav ste umjetnik, koliko vrijedite, gdje ste, šta ste. Mislim da su se mnogi nad sobom zapitali ko smo. To je, možda, jedna dobra stvar. Muzičarima je najteže i to ne ovim slavnim koji imaju love i tantjeme, već onom srednjem sloju – rekla nam je Elegović.

Životna škola

Otkrila nam je i da je nekada željela biti doktorica, a na naše pitanje kako je od toga došla do glume, pjevanja i pisanja, ona je odgovorila:

- Ne živim konvencionalno. Živim užasno slobodno. Imam tu životnu širinu i poštujem kada mi nešto dođe, ja za tim i krenem. To sam naučila u životu. Znate, dugo sam bila nesigurna. Mislila sam da su drugi pametniji, bolji, sposobniji... Ja sam odgojena da su drugi uvijek bolji, onda te život nauči nečemu drugom. Prihvatila sam da ne moram biti najbolja u nečemu, prihvatila sam vlastitu osrednjost. To me oslobodilo perfekcionizma.

Godina se, kaže, ne plaši.

- Govore da s 40 godina glumica prestaje imati ovo, pa s 50 ono. A kod mene je sve drugačije, pa mi je zanimljivo to promatrati. S druge strane, 50 godina vam donese svašta. Podvukla sam crtu - mijenjate se kao žena. Puno lakše kažem „Ne“, ali i onu „F“ riječ. Voljela bih da su me naučili prije, ali nisu, morala sam se naučiti sama. Iznenađuju me godine kako kroz njih plovim, ali ih se ne bojim, samo da sam zdrava – zaključuje Elegović.

Slikovnice za djecu

- Sada moram dovršiti slikovnice. Mislila sam da ću pisati priču, a ispala je rima. To su neke kao brojalice, priče u pjesmu. Jedna govori o radosti, druga o hrabrosti, a treća o nasilju. Moram to napraviti, jer mislim da današnjoj djeci imam obavezu ostaviti putokaz, stopu u kojoj će stati. Oni gube vezu sa sobom i svijetom i strah me toga – kazala je Elegović.

Trebamo jedni drugima

- Trebamo jedni drugima. Što sam starija, to mi više svi ovi utjecaji trebaju. To je dio mog DNA, mog života. Ta povezanost naša, da smo bili pametniji, da nismo zaratili... Mi smo se posvadili, zaratili i upropastili šansu za normalan razvitak i suživot. Ekonomski, bolje bi živjeli. Ali, tako je - kako je, ne može drugačije – mišljenja je Elegović.

Mi smo Balkan

- Bili smo zaštićeni kao medvjedi, doslovno. Sada ne bih bila glumica nikada. Sprema se i jedan kazališni zakon, koji je strašan, zbog čega postajem EU skeptik. Niko ne vodi računa da smo mi Balkan, druga tradicija, mi smo mješavina i ruskih, austrougarskih i orijentalnih utjecaja. Mislim da je za umjetnost veoma ružno vrijeme, a mislim da je to nama donijela EU, a to mi se ne sviđa. Naši očevi i majke su živjeli u državi u kojoj je sve imalo nekako smisla – naglasila je Elegović.