Princ bosanskog sevdaha, nenadmašni Tuzlak, Nedžad Salković (77) obilježava šest decenija plodonosnog umjetničkog rada, protkanog ogromnim brojem priznanja u karijeri bez ijedne mrlje.  

S njim je, moramo priznati, „teško razgovarati“, jer su stihovi njegovih pjesama u realnosti stihovi naših roditelja, nana i djedova pjevani u noćima slavlja, ali i sjete. No, Salkovića slušaju i mlađi naraštaji kada osjete potrebu za prefinjenim sevdalinkama i načinom njihove interpretacije.

Salković je ekipu „Dnevnog avaza“ ugostio u svom dvorištu, a vrijeme provedeno s njim proletjelo je „za tren oka“.

Sito i rešeto

- Karijeru sam počeo 1. aprila 1958. godine u studiju Radija Tuzla. Potom ću se zaposliti, otići na odsluženje vojnog roka, a u Beogradu, opet u aprilu, ali 1962. godine, proći, kako se kaže, sito i rešeto te početi snimati sevdalinke za Produkciju gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd (PGP RTB). Kasnije sam, naravno, snimao i za Radio-televiziju Sarajevo, ali sam jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji tom prilikom nije prošao nikakvu audiciju - počinje razgovor o svojoj impresivnoj umjetničkoj karijeri Nedžad Salković, koji je slavu rodnog grada, usudit ćemo se reći, pronio kao, recimo, Fudbalski klub Sloboda iz najboljih dana jugoslovenskog fudbala.

Zahvaljujući svom ahbabu, svojoj jaranici sevdalinci, kako kaže, obišao je dobar dio svijeta i upoznao kulture i civilizacije koje obični čovjek samo u snu može sanjati. No, i za sebe će reći da je „običan“ čovjek i da ga slava nikad nije opila. Uspješno se šest decenija odupirao silnim izazovima, ostao je svoj, jedinstven i prepoznatljiv.

- Nije bilo važno gdje pjevam i pred koliko publike. Uvijek sam se za svoje turneje pripremao kao vrhunski sportista. Bio sam krajnje discipliniran i odgovoran. Morao sam biti psihički, fizički i glasovno spreman da ispunim očekivanja moje publike. U 60 godina karijere, vjerujte mi, nisam nikad zakasnio, a znao sam, nekada davno, na putu za Beograd, zajedno s ostalim putnicima, gurati autobus koji bi zapao u snijeg na planini Majevici. Bitno je u ovom poslu biti čvrstog karaktera, biti originalan, odnosno ne oponašati druge. Oponašanje drugih je katastrofalna greška na koju upozoravam mlađe kolege - kaže on.

Salković je trenutno, nažalost, jedini preostali autentični tumač sevdalinke. U svojoj karijeri imao je pregršt hitova. Od „Dođi, draga Lelo“, „Ah, ljubav, ljubav“, koja je, prema njegovoj ocjeni, najplodonosnija pjesma u historiji Ilidžanskog festivala, „Ima jedna cura u sokaku mome“, „Smeđe su joj kose po leđima pale“...

- Zaim Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina, Zekerijah Đezić, Meho Puzić, Muhamed Mujkanović i moja malenkost su, prema mome mišljenju, originalni tumači sevdalinke u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Svi su vrhunski pjevali sevdalinke, ali smo Zaim, Himzo, Safet i ja sevdalinku pjevali na svoj, originalni, način. Naravno, nekom se dopadao jedan, drugi ili treći, ali, ponavljam, niko nikoga nije oponašao – tvrdi Nedžad.

U četiri oka

U šest decenija umjetničkog rada pjevao je državnicima i inim drugim zvaničnicima na visokim položajima. No, izdvojio je jedan nastup koga se uvijek rado sjeća.

- Pjevao sam princezi Dajani (Diana) dvadesetak dana prije njene tragične pogibije. Bilo je jedno malo društvo, ali, bih rekao, gotovo da sam joj pjevao „u četiri oka“. Tražio sam od prevoditeljice da joj stihove sevdalinke prenese što bolje može. Princeza je, vjerujte mi, ostala bez daha, a kasnije je na pres-konferenciji rekla da je bila oduševljena mojim glasom i divnim stihovima sevdalinke. Princeza je, naravno, gledala sve svjetske zvijezde tog vremena, ali je, bez lažne skromnosti, za mene rekla da je šteta što ne pjevam na engleskom jeziku – ispričao je Salković jedan od mnogobrojnih nezaboravnih trenutaka svoje karijere.

Bio je, a vjerovatno, i ostao jedan od najomiljenijih pjevača u Beogradu.

- Svojih 99 posto ploča snimio sam za PGP RTB. Bio sam, faktički, njihov ekskluzivac. Za moj veliki jubilej rade kompilacijski CD sa 57 pjesama. Vjerovatno ćemo, nakon promocije, uraditi svečani koncert u Beogradu. Oni su, dakle, napravili plan u vezi s mojim jubilejem, a ovdje, u mom rodnom gradu i državi koju sam četiri godine časno i ponosno branio, niko me nije pozvao i, navodno, čeka se na odobrenje projekata u nadležnim ministarstvima koje su im dostavile institucije kulture. Ja ću, poslije sezone godišnjih odmora, za moje Tuzlake, koji su me vjerno bodrili i pratili svih ovih godina, upriličiti koncert u BKC-u. Od mene za njihove dušu i sjećanje – govori on.

 Sve želje

Ime svog grada – Tuzle, pronosio je gdje se god pojavio. Trebalo je tadašnjim jugoslovenskim novinarima i pet godina vremena da ga pitaju: „Šta ima u Tuzli?“, a ne, recimo, „Šta ima u Sarajevu?“.

- Jedini sam primjer umjetnika koji nije bio u centru, a da je bio u vrhu jugoslovenske estrade. Nisam živio u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, a znate za onu narodnu - Ko je bliži vatri da se prije ogrije. Ostao sam vjeran svojoj Tuzli i... Dobio sam „Oktobarsku plaketu“ prije rata u BiH, i na to priznanje sam posebno ponosan te još jednu „Plaketu grada“ nakon rata u BiH. Nikad od grada nisam ništa tražio, imam kuću na parčetu zemlje mojih roditelja i djedova i, naravno, svoj grad volim najviše na svijetu. Meni su u Beogradu sve želje bile ispunjene, ali ljubav prema porodici i Tuzli bila je jača i nepremostiva – kaže na kraju razgovora Nedžad Salković.

Zašto nije prihvatio pozive iz Beograda?

Mogao je Salković u Beogradu živjeti kad god je htio, ali...

- Moj otac Zaim-aga napustio nas je veoma mlad. Majka Sahba-hanuma ostala je da brine o nama osmero, šestero braće i dvije sestre. Upravo je to jedan od razloga zbog čega sam odbijao ponude. Mi smo bili prava, pravcata braća i sestre, izuzetno smo se slagali. Moja majka je, s ovog mjesta na kojem razgovaramo, ispratila tri dženaze svojih sinova. Eto, vidite, šta je čovjek. Ona je bila prava vjernica, a pravi vjernici gubitke, teškoće i tegobe lakše prebrode. Od moje velike porodice, hvala Bogu, živi smo moj mlađi brat Asim i ja – kaže Salković.

Mojoj majci

Pjesma „Mojoj majci“, uvjetno govoreći, je lokalnog karaktera, jer počinje stihom „Tužno šumi Ilinčica nad mojim sokakom“ i sadržava toponime vezane za Tuzlu. Ali, snaga i ljepota njenih stihova nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim.

- Pjesmu je napisao moj prijatelj i vrhunski intelektualac Osman Huseinagić. Vidjevši moju tugu zbog smrti majke, koja je preminula odstraga zbog granatiranja Tuzle u junu 1992. godine, Osman je napisao fenomenalan tekst. Zatvarao se danima u kuću i kada je, napokon, završio posao, otišao je do kupatila i dobro se isplakao.

Bajramska himna i lična karta

Svaki umjetnik, kaže Salković, ima svoju ličnu kartu. Kada neko zapjeva „Zelena trava doma mog“, zna se da je od Toma Džonsa (Jones).

- U cijeloj svojoj karijeri imao sam hitove, ali od 1968. godine i Ilidžanskog festivala, pjesma „Ah, ljubav, ljubav“ je najplodonosnija. Pjesma „Nek' mirišu avlije“ je svojevrsna bajramska himna. Pjesma puna lijepih poruka i ljepote koju sam uobličio s Amirom Softićem i Draganom Divjakom. Tekst je napisao Adnan Bajramović, koji je u to vrijeme bio student. I zaista volio bih znati podatak, mada je to nemoguće, koliko se ta pjesma za vrijeme bajramskih blagdana emitira ili otpjeva u cijelom svijetu.