Predsjednik Eurolige Paulius Motiejunas u proteklim danima često je govorio o mogućem uvođenju "trejd sistema“, sličnom kakav postoji u NBA ligi. Zamisao Litvanca i njegovih saradnika bazira se na lakšem sistemu za klubove, ali ne i za same igrače.

Naime, klubovi bi mogli, po uzoru na NBA, razmjenjivati ugovore igrača koje bi inače otpuštali te tako gubili njihovu novac bez da zauzvrat dobiju ikakvu vrijednost.

Razmjene igrača nisu nepoznanica, ali se one najčešće dešavaju u nacionalnim prvenstvima. Primjer toga je i Kenan Kamenjaš koji je napustio Studentski centar i prešao u Budućnost – dva tima koja se takmiče u istom takmičenju i iz istog grada dolaze.

Loš idol

Sistem bi imao mnogo više smisla da se radi o ligi jedne ili dvije države, kao što je to slučaj u NBA ligi. Koliko god su SAD površinski velika zemlja, opet ostajete u istom ili eventualno možete otići u kanadski Toronto.

Evropa nije takva. Promjena života za 180 stepeni u samo jednom telefonskom pozivu, na koji nemate nikakav utjecaj, nije nešto u šta će se igrači željeti upuštati.

Zamislite samo da jedan dan igrate za litvanski Žalgiris ili turski Fenerbahče, a već sljedećeg dana ste razmijenjeni u špansku Baskoniju i idete živjeti u Vitoriju, koja broji svega 50.000 stanovnika. Objasnite svojoj porodici da se moraju seliti na drugi kraj Evrope, u zemlju koji jezik ne govore.

Koliko god klubovi bili bitni, igrači su ti koji prave svaki sport zanimljivim, jer bi u suprotnome klubovi bili ideje bez tijela i duše, a oni nisu roboti.

Potrošačka moć

Također, NBA liga ima razrađen sistem plaćanja igrača. Postoji „salary cap“ koji služi za kontroliranje trošenja klubova, sa svim svojim pravilima. Euroliga to nema i ne može imati zbog svoje izrazito manje marketabilnosti.

U evropskoj košarci, barem što se ovog takmičenja tiče, ima samo donja granica koju klubovi moraju potrošiti i ona iznosi 8 miliona eura. Gornja ne postoji. Imate 100 miliona? Potrošite ih slobodno. Imate 8 miliona? Snađite se.

Iz tog razloga je nemoguće uskladiti potrošačku moć klubova poput Monaka, Milana i madridskog Reala s onom od berlinske Albe.

U slučaju da ovaj prijedlog prođe, „siromašnijim“ klubovima bi se poslala jasna poruka da nemaju tu šta tražiti, što bi dodatno razorilo već narušeni duh evropske košarke i mnoge zvijezde bi se odlučile svoju sreću potražiti u Kini, Australiji ili Japanu, kao već poželjnim destinacijama za mnoge.