Luka Mikulić je prije nekoliko mjeseci bio jedna od najljepših priča bh. fudbala: iz Posušja je otišao u Grashoper, dobio ugovor do 2030. godine i činilo se da je pred njim put koji treba strpljivo graditi, bez velikih riječi i nepotrebnih potresa.

Umjesto toga, mladi štoper je poslije nepozivanja selektora Branislava Krunića za martovske utakmice U21 reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv Slovenije i Izraela odlučio uraditi ono što profesionalac sebi rijetko smije dopustiti – javno se odjaviti od reprezentacije.

Instagram story

Njegovo nezadovoljstvo možda je bilo razumljivo iz ljudskog ugla. Igrač koji je napravio transfer iz WWin lige BiH u švicarski fudbal sigurno ima pravo očekivati da bude ozbiljno razmatran, posebno ako smatra da je na terenu pokazao dovoljno. Ali način na koji je Mikulić reagovao bio je pogrešan, nezreo i štetan prije svega za njega samog.

U fudbalu se vrata ne zatvaraju Instagram storyjem. Pogotovo ne reprezentativna. Selektori se mijenjaju, spiskovi se mijenjaju, okolnosti se mijenjaju, ali jednom izgovorene riječi ostaju. Mikulić je u trenutku ljutnje poslao poruku koja nije zvučala kao borba za status, nego kao odustajanje od dresa koji mnogi čekaju godinama.

Najveći problem za njega je što se poslije tog istupa nije otvorila priča o nepravdi, nego o procjeni karaktera. Klubovi danas ne gledaju samo kako igrač brani, koliko je visok, koliko vrijedi i koliko ima potencijala. Gledaju i kako reaguje kada ne dobije ono što želi, kako podnosi frustraciju i da li oko sebe stvara mir ili dodatni problem.

Zato nije nevažno što je Mikulić i u Grashoperu, nakon perioda u kojem je djelovao kao igrač koji hvata ozbiljan zalet, izgubio kontinuitet i više nije imao status koji se na početku činio sigurnim. 

Niko ne može tvrditi da je jedan story direktno odlučio njegov klupski položaj, ali može se reći da je sam sebi potpuno nepotrebno otvorio front u trenutku kada mu je trebalo samo jedno – mirno raditi, šutjeti i igrati.

Odgovornost agenta

Dio odgovornosti svakako snosi i njegov agent Stefan Bulić, koji je zadužen da štiti karijeru svog igrača morao Mikulića zaustaviti prije takvog javnog istupa, objasniti mu posljedice i pokazati da menadžerski posao nije samo transfer i fotografija na aerodromu, nego i zaštita igrača onda kada je najlakše napraviti pogrešan potez.

Mikulić je još mlad i daleko od toga da je njegova priča završena. Ima visinu, nogometne predispozicije, međunarodno iskustvo i ugovor koji mu daje prostor da se vrati na pravi put. Ali upravo zato ova epizoda mora biti lekcija.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine nije ničije privatno vlasništvo, ali nije ni mjesto iz kojeg se izlazi čim se ne dobije poziv. Ako Mikulić jednog dana opet bude želio obući dres BiH, morat će pokazati više od talenta. Morat će pokazati zrelost koju u martu nije pokazao.

Primjer Ermina Mahmića je pokazao da ni u A selekciji vrata nisu zatvorena za mlade i perspektivne igrače koji nisu nastupali za U-21 tim. Možda je to mogao iskoristiti i Luka Mikulić, no, šta bi bilo kad bi bilo...

Šta kažu brojke?

Brojke tu priču dodatno pojačavaju. Prije spornog Instagram storyja Mikulić je u Grashoperu imao ozbiljan status: skupio je devet nastupa, od toga osam od prve minute, i 747 minuta u švicarskoj Superligi. 

Nakon javnog istupa i poruke da je za njega reprezentacija BiH “završena priča”, njegov ritam se promijenio: u narednih 11 utakmica Grashopera odigrao je 322 minute, samo tri puta bio starter, a čak pet puta ostao neiskorištena rezerva. 

To ne mora značiti da je jedna objava direktno odlučila njegov status u klubu, ali pokazuje koliko se u profesionalnom fudbalu brzo izgubi momentum kada se oko mladog igrača, umjesto terena i razvoja, počnu vrtjeti pogrešne poruke i nepotrebne kontroverze.