Baš smo mi Bosanci i Hercegovci često skloni licemjerstvu i bezočnom odnosu kameleonstva prema ljudima za koje smo samo nekoliko dana i mjeseci ranije spremni potrošiti svu silu komplimenata i okivati ih zlatom i dragim kamenjem, a onda naprečac, iz prosto neobjašnjive potrebe, da se nekome napakosti u bjesomučnim potjerama tobožnjeg ozdravljenja društva u kampanjama istrebljenja korupcije u zdravstvu.
Crni fondovi
Za one koje smo u ratu imali samo naziv „heroji u bijelom“, bez obzira da li se radilo o briljantnim hirurzima ili ukupnom ljudstvu uposlenom u složenom lancu medicinske ekipaže u uvjetima rata, vrlo brzo se u sveukupnoj političkoj mutljavini i beskrupuloznoj borbi za vlast na svim mjestima, pa tako i u zdravstvu, preko noći našaralo da su „lopovi u bijelom“, dapače, da su organizirana mafija koja se bezočno bogati na leđima naroda frustriranog i golim opstankom za život i postratnom kliničkom sumornom slikom.
Bezdušje političke ogavnosti i tobože neovisno „nevladino“ administriranje kojekakvih spodoba koje su odlučile biti „uber alles“ i samostalno dodjeljivati svjedodžbe o nečijoj profesionalnoj moralnosti su ponekad svojim iščašenim i potpuno nacističkim potezima tražili i ono što se moglo porediti sa žutim židovskim zvijezdama i bijelim trakama smrti u genocidnoj tvorevini zvanoj republika „šumska“.
Treba se samo podsjetiti na svu bizarnost i elementarno nasrtanje na temeljna ljudska prava sveukupne profesije koja jedina polaže pred civilizacijom Hipokritovu zakletvu o „obavezi pomoći bližnjemu svomu“ sa zahtjevom da svaki uposleni u javnom zdravstvu nosi naljepnicu „Ja nisam korumpiran“. Od cijelog društva ogrezlog još u ratu raznim virusima zelenaštva, pljačkaške privatizacije, crne trgovine, šverca i tajkunstva najkriminalnijih boja i nijansi, neke ultraradikalne političke stranke i stotine lezihljebovića koje su se tako sjajno ubacile pod sisu međunarodne zajednice i njenih crnih fondova našli su za potrebno da baš samo ljudi u zdravstvu nosaju kompromitirajuće trakice, jer svugdje drugdje vlada med i mlijeko i dženet od ljepote i moralnog čistunstva.
Naše najveće platežne i drmatorske guzonje ne znaju kako je to kod nas jer oni svoje vode po svjetskim klinikama čije ogromne račune plaćaju naši entitetski fondovi
Dakle, nema korupcije u raspojasanoj prosvjeti i visokom školstvu u kojoj se u hiljadama nabrzinu naškrabanih fakulteta i univerziteta po čuvenim „sveučilišnim centrima“ u Vitezu, Laktašima, Bijeljini, Živinicama, Širokom Brijegu i sličnim blistavim oazama znanja danonoćno štampaju diplome za nove i nove magistrante i doktore šupljega znanja s kojima će još katastrofalnije i nesposobnije upropaštavati ovu zemlju. I dobivati ogromne plaće parlamentarnih zastupnika i kojekakvih nikogovića na svim nivoima vlasti, koje su čak pet-šest puta više od naših najboljih doktorskih specijalista i hirurga, ili čiji će šefovi kabineta, pomoćna potrčkala po kancelarijama, kafe-kuharice i vozači imati deset puta više plaće od najosposobljenijeg tehničkog medicinskog kadra na kliničkom univerzitetskom centru.
Ljudi su skloni zaboravu i začas ih kakva iznenadna boleščura ili kontrolni pregled napravi nervoznima pa se u toj svojoj bolesničkoj nemoći počesto znaju pokazati grubima, neodmjerenima, s jačim ili slabijim PTSP-om, sa strašnom traumom iz agresije na BiH. Još kad im dođu njihove drage nacionalne i anacionalne stranke zaprđivati iznad glave, onda se u tim incidentnim situacijama između pacijenata i medicinskog osoblja zna omaći i koja teža, neprikladnija i uvredljivija riječ ili gest.
Lično iskustvo
Svojim ličnim iskustvom skoro trogodišnjeg tavorenja po našim ambulantama urgentne medicine, klinikama, operativnim salama i postoperativnom tretmanu moram reći i pred Bogom i pred ljudima, i pred onom armijom ljudi u zdravstvu, od najuzvišenijih i najsofisticiranijih do onih najnižih u zahtjevnom lancu fascinantnog sistema našeg zdravstvenog osiguranja koje je jedino dobro i pozitivna baština preživjela iz socijalističkog sistema i da je zaista tako ostalo, najmanje okrnjeno i istinski plemenito i duboko humano i ponajmanje kompromitirano.
Oni koji imaju tu sreću da su zdravi i da ne moraju bolovati niti jedne jedine sekunde, bilo bi dobro da zapamte bar ovu jednu jedinu sličicu koju sam u ove tri godine vidio stotine puta po našim klinikama i bolnicama. U sate posjeta bolesnicima odjednom ti otužni prostori postaju mjesto veselog čavrljanja, smijeha, bez i najmanje sućuti prema onima kojima nije došao niko i koji imaju nepodnošljive bolove.
A onda kada atraktivno našminkana supruga ili majka teškog bolesnika u krevetu, koji se sav nesretnik uneredio od muke i bolova, odluče krenuti u svoje mediokritetske domove i parfemisane apartmane, neće im naumpasti da ponude dežurnim medicinskim sestrama ili tehničarima bar malu pomoć u pospremanju oko njihovih najbližih. Oni će kao muha bez glave odjuriti van kliničkog centra i licemjerno konstatirati da su njihovi odlično, čak super, samo bi bolničko osoblje moralo malo više brinuti o njihovima jer su oni sve to, zaboga, platili iz svojih džepova, a za ništa dodatno nema potrebe jer „ovdje nema korupcije“.
Naše najveće platežne i drmatorske guzonje ne znaju kako je to kod nas jer oni svoje vode po svjetskim klinikama čije ogromne račune plaćaju naši entitetski fondovi solidarnosti. Čak i kada treba učiniti tako uobičajenu i standardiziranu praksu porođaja bez ikakvih rizika, jer – zašto bi se nakinđurene plitkoumke naših bajnih političkih glavonja morale maltretirati ovdje s ovim našim domaćim doktorima i njihovim neotesanim osobljem kad sve ima u Švicarskoj, a tamo je sve skoro pa savršeno, zar ne, jarane moj.
