Selo Presjeka kod Višegrada okupilo je prvi put nakon rata svoje prognane stanovnike, koji su u nekada plodnu Višegradsku župu stigli iz više gradova BiH, ali i iz Francuske, Austrije i Njemačke.
Svjedok zločina
Okupila ih je želja da se prvi put susretnu nakon više od dvije decenije, ali i tuga s kojom su pored tek izgrađene hair-česme učili dovu pred duše 23 stanovnika ovog malog mjesta. Amir Sućeska sina je izgubio u Višegradu, a suprugu u Srebrenici.
- Žalosno je pred kamerama reći da je naše vlasti malo briga za povratnike, poginule i nestale. Posljednji sam odavde izašao u junu 1992. sa 12 mještana. Petero su ubili u Klašniku, sedmero nas je prešlo, a ja sam jedini svjedok tog zločina. Moja izjava koju sam dao SIPA-i, stoji već dvije godine. Tražim da me pozovu dok sam još živ – govori nam Amir Sućeska.
Presjeka je imala skoro 150 stanovnika. Početkom agresije na BiH sve je spaljeno, a ni oni koji bi željeli posljednje godine života provesti tamo gdje su se rodili, nemaju podršku. Aziz Harbaš godinama živi u kontejneru, čekajući obnovu srušene kuće. Pred izbore su mu tražili da se prijavi na svojoj adresi, što je 2010. i učinio, ali čim je glasao, ponovo su ga zaboravili.
- Najveća mi je želja na svijetu da ovdje živim i da me ovdje ukopaju. Kad ovdje dođem, preskočio bih, čini mi se, ove ograde i ovaj kontejner od radosti, jer sam se ovdje rodio. Nikakve tablete ne pijem dok sam tu - kaže Harbaš.
Amir Sućeska bio je u nekoliko mandata odbornik u SO Višegrad.
Zamka sa porezom
- Još sam tada vidio da Srbi imaju svoj cilj, a mi, Bošnjaci, nemamo nikakvu ideju. Sada ako ne budemo redovno plaćali porez na zemlju, izgubit ćemo je. Porez se plaća u dvije rate, ako je ne platiš na vrijeme, obračunavaju kamatu od 100 posto. Garantiram da 70 posto naroda nije platilo nijednu ratu. Neka tako bude pet godina, njima će ostati zemlja. Sve bi bilo drugačije da mi imamo vlast, ali mi nemamo nikoga da nas vodi - ističe razočarani Sućeska.
Sućeska i Dervišagić: Niko nas ne vodi
Sanja svoje selo
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su mnogi odlazili na rad u inozemstvo, u Francusku je otišao i Adem Dervišagić. U gradiću Montru južno od Pariza broji dane do penzije i iduće godine planira povratak u Presjeku. Spaljena mu je kuća pa je obnavlja vlastitim sredstvima, a posječeni su i stubovi za struju.
- Sanjam svoje selo dok sam izvan BiH. Žudim za ovim kamenom i iduće godine vraćam se tu. Samo mi je žao što naša politika ne vodi računa o nama, pogotovo o povratnicima u istočnu Bosnu - kaže Dervišagić.
